Osvijestimo se

Kada netko započinje s nečim često kao savjet možemo čuti frazu da su za izgraditi kuću potrebni dobri temelji. Većina nas smo katolici po odgoju i kao takvi primili smo manje-više sve sakramente zapravo nesvjesni onoga što primamo. Idemo na misu često ne slušajući i ne znajući što se istinski događa tijekom misnog slavlja, nego smo prisutni jer su nas roditelji tjerali dok smo bili mlađi pa nam je to nekako ušlo u naviku (obično nakon krizme većina prestane ići u crkvu). Sada, u zrelijoj dobi, idemo na misu iz te iste navike – možemo ili ne moramo otići. No koliko zapravo razmišljamo i pripremamo se za misu, odnosno, euharistiju? Pročitamo li evanđelje prije mise? Čitamo li uopće Sveto pismo? Sve te navedene radnje spadaju u temelje naše vjere. Kakvi su nam ti temelji zapravo, kakva može biti kuća izgrađena na takvim temeljima?
Vjera je jedno moćno sredstvo. Velika odlika naše vjere je da se ne zadovoljava jednostavnim odgovorima, bilo da se radi o liturgiji, proučavanju Svetog pisma, otajstvima, moralnim pitanjima ili pak učenju Crkve kroz povijest. Stvari koje nas Crkva uči kroz filozofiju i teologiju rezultati su stoljeća i stoljeća molitve i promišljanja crkvenih otaca, tako da ako se ikad nađemo u situaciji da trebamo obraniti našu vjeru, trebali bi nešto i znati o njoj.
Zašto onda uopće razmišljati o takvim stvarima? Upravo zato što nam je Bog dao razum da ga koristimo, da razmišljamo, da propitujemo – jer ako nam svijet postavi kompleksna pitanja, naši odgovori bi trebali biti jednako kompleksni. Međutim, tu nailazimo na problem – često ne razumijemo takve odgovore i stoga svaki problem na koji naiđemo pokušamo izbanalizirati i pojednostaviti. Nekada baš trebamo odabrati duži put, zagrebati ispod površine, ne samo tražiti brza rješenja nego pokušati razumjeti povijest i filozofiju koja se krije iza odgovora. Samo zato što smo ljudi od vjere ne bi se trebali bojati znanja.
Koliko god nam je vjera i pouzdanje bitno, razum nam je također važan da se približimo Bogu – jer zašto se zadovoljiti s jednostavnim odgovorima ili poluistinama kad nam je Bog objavio svoju riječ u Bibliji i dao nam potreban alat da je proučavamo. Kad smo zadnji put potražili odgovor na neko pitanje u Svetom pismu? Ako smo zaista ono što tvrdimo da jesmo – kršćani, i samim time sljedbenici Isusa Krista (između ostalog i povijesne osobe), a ne neke ideologije, zar ne bi trebali sve znati o njemu, jer će nas to znanje na kraju krajeva i približiti njemu.
Nemojmo se nikada zadovoljiti s površnošću ni u čemu, pa tako ni u našem odnosu s Isusom. Proučavajte, propitkujte, diskutirajte i vidjet ćete kako će vam se otvoriti novi vidici.

Pročitajte više

NEDJELJA DOBROG PASTIRA

Slika Dobrog Pastira – slika Isusa Krista koji se predočuje u jednostavnoj slici dobrog pastira. „ Ja sam pastir dobri. Pastir dobri svoj život polaže za ovce..“ I da ne ostanu puke riječi, Isus svoj život polaže na križu spasa, križu koji je dokaz njegove beskrajne ljubavi. Raširenih ruku prima u svoje naručje svih nas, kao što je primio i onu izgubljenu ovcu, te joj spasio život. To je smisao njegove ljubavi i pastirske službe.


Svi smo pozvani na ljubav, na predanje sebe drugima, poći u susret ka dugima. Potrebno je ljubiti do kraja. A što to znači? Potpuno sebedarje, bez očekivanja, kalkulacija s potpunom vjerom i pouzdanjem. U tome je prava, istinska sreća. Ljubiti, ljubiti i do kraja ljubiti.. Odazvati se na Božji poziv i biti svjedokom njegove ljubavi.
To je temelj duhovnog poziva , poziva svećenika, redovnika, redovnica..
Danas na nedjelju „Dobrog Pastira“ posebnu pozornost stavljamo na njih. Na odvažnost onih mladića i djevojaka koji su svoj život darovan od Krista odlučili hrabro i potpuno njemu predati.
Zaista su potrebni takvi ljudi. Svećenici koji će naviještanjem Božje riječi i slavljenjem Euharistije, dijeljenjem sakramenata biti posrednici Božje milosti.
U tom pozivu Bog povjerava svijet svim redovnicima, redovnicama, misionarima i vjeroučiteljima…
Svak po svom daru sudionik je velikog Kristovog mozaika – Crkve.
Svi smo pozvani moliti za njih, voditi brigu o njima, jer Crkva bez njih bi bila nezamisliva.

Molimo, dakle, da uvijek bude onih koji će se odazvati na Kristov poziv. Molimo, osobito za Duhovna zvanja u svojoj župi, za one koji su se već odazvali, pratimo svojom molitvom da ustraju biti svjedoci Krista i žive Crkve.

Pročitajte više

Sakrament Svete Potvrde

 

Sutra, 22. travnja u 11:00h, naši krizmanici primaju sakrament Krizme, ovogodišnji krizmatelj je mons. Miroslav Vidović.

Krizma je putovanje koje je započelo krštenjem. Zove se i Potvrda jer je to sakrament potvrđivanja krsnih obveza i obećanja. Priprema za Krizmu trebala bi osobu voditi k zrelosti u vjeri.

Prije samog obreda krizme potrebno je osobno obnoviti svoju vjeru.
Treba srca pripremiti za darove Duha Svetoga kako bi naše osjećanje i djelovanje, odluke i izbori bili u skladu s onim što Bog od nas očekuje. Po Krizmi bi trebali postati novi ljudi koji život prihvaćaju kao dar za služenje, kako bismo s Kristom u ovom društvu oblikovali zajednicu ljubavi.

Krizma je sakrament hoda, rasta i slobode.

Molimo za naše krizmanike.

Pročitajte više

SVJEDOČI BEZ STRAHA

Prije nekog vremena vozio sam se autobusom iz Zagreba u Split. Kako to obično biva tijekom dugog putovanja zaspao sam nekih sat vremena. Nakon što sam se razbudio i pogledao na sat opet mi se smračilo – ostalo su još dobra dva, tri sata do Splita. Pošto sam već odspavao svoje, tražio sam druge načine kako da si skratim vrijeme. U cijelom tom razmišljanju sjetio sam se da imam krunicu u torbi i da je nisam dugo molio, te je ovo bio pravi trenutak da je izmolim (znam, znam, trebao bih je češće moliti, a ne samo kad mi je dosadno, ali tješim se da je bolje ikad nego nikad). I tako odlučim da ću izmoliti krunicu.

Međutim, do mene je sjedio čovjek, slušao muziku, zapravo se ničim nije posebno isticao. U trenutku kad sam postao svjestan te spoznaje, bilo mi je jako neugodno izvaditi krunicu i moliti je prebirući po rukama, pa sam odlučio ostaviti krunicu u torbi i moliti je u sebi. Dok sam molio, toliko sam se licemjerno osjećao da me se ni sv. Petar ni bi posramio (sv. Petar se bar za život bojao kad je zatajio Isusa, a meni, najgore što se moglo dogoditi, je da dobijem krivi pogled od čovjeka do sebe).
Ovo je samo jedan banalan primjer, a ima ih mnogo. Koliko smo se puta samo zasramili prekrižiti dok bi jeli u društvu nepoznatih ljudi ili samo upozoriti nekoga koga znamo kad opsuje? Kad padamo na ovako naoko malim i nevažnim stvarima, ne želim ni pomišljati kako bi reagirali kad se nađemo u nekoj ozbiljnijoj situaciji. Na sreću, živimo u vremenu kad više ne moramo krvlju svjedočiti svoju vjeru, ali do čega nas je to dovelo? Kaže se da su neki sveci zazivali Boga da im pošalje neku nesreću ako bi im bilo dobro predugo, jer su smatrali da ih je Bog zaboravio. Toliko smo se opustili i postali mlaki da nam je neugodno iti spomenuti Božje ime naglas, a kamoli reći da smo vjernici, da idemo na misu, primamo sakramente – Bože sačuvaj. Čak se i slažem da se ne bi trebalo puno pričati, ni filozofskim rječnikom razbacivati o Bogu, jer kako kaže današnja Ivanova poslanica: „Tko veli: »Poznajem ga«, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine. A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja.„
Kako onda najbolje svjedočiti svoju vjeru? Primjerom. Primjeri privlače. Gore je napisano kako se to ne radi. Često se u nama budi otpor za svjedočenjem iako su sitnice u pitanju, ali pružiti primjer je najbolji način kako nekome svjedočiti svoju vjeru. I nije lako, ali treba biti hrabar i uporan. I da sve ovo ne bi bilo samo mrtvo slovo na papiru – postoje oni hrabri i upoznao sam neke od njih. Isplati ih se sresti, porazgovarati s njima, jer ćemo od njih dobiti snagu koja je nama prijeko potrebna kako bismo svjedočili drugima.

Pročitajte više

Božje milosrđe

Mi ljudi često mislimo da smo posebni, tj. naš ego nam to govori, dok u stvarnosti imamo iste probleme kao i svi ostali. Stoga se često znamo upitati zašto se nešto baš meni događa ili čime sam baš ja nešto zaslužio. Odgovor nije jednostavan niti jednoznačan. Da pojasnimo. Jeste li ikada pogriješili u životu pa očekivali nekakvu kaznu te vas je pri tome još i krivnja izjedala zbog koje ste se iskreno i kajali, a umjesto kazne osjećali ste mir? Ili vam se, ničim izazvano, nešto dobro dogodilo u životu bez da ste to tražili ili vam je trebalo? I ne mislim ovdje o materijalnim stvarima koje nam daju kratkotrajni osjećaj užitka i zadovoljstva, nego o trajnom stanju zadovoljstva i mira. Možda zvuči malo apstraktno, ali oni koji su to doživjeli znat će o čemu je riječ. Takav jedan zahvat u našem životu zovemo Božje milosrđe. I mnogi će posvjedočiti da im se jasno i nedvojbeno upravo to dogodilo.
Kaže se da je milosrđe dobrovoljna i svojevoljna pomoć nekome tko se našao u teškoj i nezavidnoj situaciji. I mnogi ga traže bilo od Boga ili od drugih ljudi, ali koliko su ga zapravo sami spremni dati i koliko smo spremni zahvaliti kad nam se dogodi čin milosrđa? U ljudskoj prirodi je da uvijek nešto tražimo, zahtijevamo, želimo – bilo posao, zdravlje, nečiju pažnju ili naklonost. No, koliko smo toga spremni dati drugima? Kako možemo zatražiti nešto, a ne dati ništa za uzvrat?
Božje milosrđe je dar, tj. da ga mi svojim snagama ne možemo zaslužiti – i to je istina, ali možemo ga moliti za milost, tražiti ga. I u trenutku kad nam Bog iskaže svoju milost – to je znak da ne možemo i ne smijemo više ostajati ravnodušni, nego moramo djelovati. Kaže Bog svetoj Faustini (kojoj je u snu javio da nacrta sliku milosrdnog Isusa): “Budi svjesna, ako zanemariš stvar sa slikanjem slike i cijelo djelo Milosrđa, morat ćeš polagati račun na dan Suda za veliki broj duša”. Nakon ovih riječi Faustina se nije mogla umiriti i odjednom je znala što joj je činiti. Naslikala je sliku koja je od toga trenutka postala vidljivi simbol nevidljivog Božjeg milosrđa. Na svom putu je imala mnogo sumnji, ali kako joj je sam Bog rekao: “Ponašaj se kao prosjak koji ne odbija primiti veliku milostinju, ali tim srdačnije zahvaljuje. Kad ti sada darivam veće milosti, ne izgovaraj se da ih nisi dostojna. To Ja znam. A ti se raduj i uzmi toliko puno blaga iz Mog Srca koliko možeš samo nositi, onda mi se bolje sviđaš. Još jedno ti želim reći – uzmi te milosti ne samo za sebe nego i za tvoje bližnje. To znači – ohrabri duše, koje susrećeš u povjerenju u Moje beskrajno milosrđe. Kako mnogo ljubim duše koje se potpuno pouzdaju u Mene – za njih Ja činim sve”.
Bog nam je preko ove velike svetice sve rekao, a ostatak je na nama.

Pročitajte više

Što je to Uskrs?

Što je to Uskrs? Jer slavimo ga svake godine. Pojedemo i šunku, sir, kolače i jaja, a gdje je Isus? Zar ti se ne čini tada kao da smo poput apostola koji su pobjegli i zatvorili vrata. Ne računajući da Isus može doći. Oni uopće ne računaju da je Isus zbog njih uskrsnuo i da su oni uskrsli po njemu. On kroz zatvorena vrata i prozore ulazi i govori:”Mir vama!” Prestrašni, u strahu misle da vide neku utvaru.
Isus je zapravo nas promijenio, i za Uskrs treba gledati sebe. Što se to zapravo tebi dogodilo, što je to Isus tebi učinio? Mi se i dalje neprestano sablažnjavamo da još uvijek umiremo, toliko još uvijek griješimo. Često smo zli i pitamo se zar smo mi Uskrsnuće?  Baš jesmo, za inat. Uskrsnuće koje nam je donio Isus Krist. To je isto kao i diploma koju dobiješ na kraju fakulteta. Diploma je tu, ali taj čovjek nema radno mjesto, on se još nije zaposlio, time ne zarađuje i ne uživa radosti te diplome, no ona je dokaza da on može raditi nove poslove.  To je kao da si dobio potvrdu  da ćeš sigurno u Nebo. Bit ćeš tamo gdje je Isus. Nebo ne trebamo zaslužiti. Krivo mislimo kada govorimo ako ga zaslužim doći ću u nebo. To je sasvim krivo, nebo se ne može zaslužiti, jer nebo je biti dionikom Božanske naravi. Ma tko to može raditi vrhunska dijela, da će mu Bog platiti darujući sebe? Ma tko to može, pogotovo kad smo mi ljudi grešni.  Bog je svoju ljubav pokazao prema nama, baš onda kada smo bili grešni učinio nas je dionicima Božanske naravi. Iz ljubavi prema nama, bez ikakve naše plaće i zasluge. U tome je ljepota Oca Nebeskoga. To znači da je Uskrs veličanstvena eksplozija ljubavi Isusa Krista i Oca Nebeskog.

Što se to nama zapravo dogodilo na Uskrs? Jer ako ti znaš da si nešto dobio, onda znaš da s tim možeš nešto i učiniti. Mi Uskrsnućem postajemo dionici Božanske naravi. Bog je uskrisio Isusa Krista i smjestio ga sebi s desna.  S njime zajedno smo i mi smješteni s desna Bogu, dakle mi smo već u Nebu. Isus nas već vidi pokraj sebe. Po Uskrsnuću dobivamo sve, bez plaće, zasluge, samo po spasenju Isusa Krista. Duša i tijelo postali su besmrtni. Krštenjem postajemo djeca Božja što znači da smo već u kući Božjoj. Tko je to dijete mora zaslužiti da bi boravilo u kući svoje majke i oca? Koje to dijete mora kupiti majčinsku i očinsku ljubav? Rođenjem bivaju ljubljeni i voljeni, isto kao i Isusovim uskrsnućem djeca Božja, postajemo Kristovi.
Kaže sv. Ivan onaj tko se opredijelio za Boga da više ne može teško griješiti, jer ako to činiš ti više ne pripadaš Bogu.
Isusovim uskrsnućem mi smo izbavljeni od đavla, đavao više nad nama nema vlasti. Oslobođeni smo od grijeha i ne umiremo smrću, već vječno živimo. Kaže Isus: “Bit ćete tamo gdje sam ja, zajedno sa mnom.”
Zajedno s njim bit ćemo jedno. Isus se ponizio i sišao među nas, a mi smo se povisili po njegovu Uskrsnuću, uzišli gore i postali dionicima Božanske naravi.
Uskrsnuće donosi otkupljenje, spasenje i oslobođenje.
                 To je ljepota Uskrsa!

Pročitajte više

VELIKA SUBOTA – Vazmeno bdijenje

-Blagoslov hrane u 19:00h.

-Vazmeno bdijenje u 21:00h.

Velika subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Isus je umro, Bog je mrtav. Čitav svijet stoji zaprepašten pred tajnom smrti. Isus leži u grobu. Sašao je nad pakao – nalazi se u najvećim dubinama svoje osamljenosti, i to već tri dana.

Vrata smrti kroz koja je prošao Isus čekaju sve nas. Vrata su to kroz koja nam je samima proći. Potpuna je to samoća i napuštenost. Tišina koja vlada u carstvu mrtvih izaziva strah čovjeka pred ovom samoćom. U duboku zbilju pakla i strah posljednje osamljenosti silazi Krist. Iz carstva smrti dopire poruka Velike subote: samoća je nadvladana. Postoji ruka koja nam je pružena, koja nas vodi. Pakao više nije tako strašan, on je nadvladan. Naš Bog vlada.

Od ranih kršćanskih vremena to nazivamo „noć bdijenja“. Veliki svetac katoličke crkve, Sveti Augustin, je ovo bdijenje nazivao “majkom svih bdijenja“. U ovoj se noći liturgijski proslavlja cjelokupna povijest našega spasenja.

Obred u noći počinje „Službom svjetla“. Bogoslužje počinje pred crkvom blagoslovom ognja na kojem se pali uskrsna svijeća. Oganj nas podsjeća na Duha Svetoga po kojem je Marija Djevica začela Isusa Krista i po kojem je sve stvoreno. Upaljena svijeća koju svećenik unosi u crkvu simbol je samoga Krista – i svjetla koje je obasjalo svijet.

Tim se plamenom upali i uskrsna svijeća koja predstavlja samog Isusa Krista. Svećenik na svijeću stavlja simbole A i Ω. To označava Krista koji je i početak i svršetak.

Drugi dio bdijenja je Služba riječi. Čitanja svetopisamskih tekstova, pjevanje palama, slušamo Božju riječ o stvaranju, kroz psalme hvalimo i slavimo Gospodina i njegova djela.

Čitanja završavaju svečanom pjesmom Slava Bogu na visini i tada se oglase orgulje, sva zvona na crkvama, pale se svijeće. Ovo je slavni trenutak novoga čovjeka, novoga svijeta, novoga vremena – pobijeđeni su grijeh i smrt.

Poslije Službe riječi slijedi krsna služba, blagoslivlje se voda.

Vazmeno bdijenje završava euharistijom.

Pročitajte više