Uz Isusa na Kalvariju
UVOD
Ispričaj nama, vojniče rimski,
čujemo da si prisutan bio,
kada su onog židovskog vođu
pribili na križ, jer on se htio
prozvati kraljem i Božjim Sinom.
Ispričaj kako taj je svršio.
A rimski vojnik lijeno se diže,
tražeći da ga puno se moli.
Jer zna da svatko želi čut priču
i da je glavni, a on to voli.
Satnik mu reče: Vojniče, dođi!
Stani u srijedu, pričat izvoli.
Otkad su došli glasi o Kristu
i ja sam njega vidjeti htio,
a da naš susret ovakav bit će
o tome nikad nisam ni snio.
Naime ja sam, kad on je propet,
jedan u pratnji vojničkoj bio.
I.
Dok je u snenom ležao dvoru,
Poncije Pilat začuje buku.
Bijesan se skoči sudnici svojoj,
vidjeti koga Židovi vuku.
Spazi glavare. Čovjeka vode
mučena teško, svezanih ruku.
Isusa Krista pljuvaše mnoštvo
i na sve strane guraše njega.
Ponciju reknu: Raspni ga, raspni!
Pa nek’ nam vlada s križa, sa brijega!
Odvrati Pilat: Neka vam bude!
Al’ znajte, perem ruke od svega.
Odredi Pilat drugove moje
i mene pratit čovjeka toga.
Proroka što je učio ljubav,
nazva se Kraljem i Sinom Boga
pa zbog tog gine na križu sramno,
ostavljen sasvim od svakog svoga.
II.
Da ljudska zloba ne pozna kraja
i da su mržnje beskrajne staze,
shvatih kad dadnu da sam križ nosi,
da ga još više ponize, zgaze.
I gledah kako židovski vođe
na svaki pokret budno mu paze.
Trojica mi smo donijeli drvo
preteškog križa i njemu dali,
a on križ primi, pogleda na nas,
nekako čudno, k’o da nas žali.
I pogled taj nas toliko smuti,
što bismo sobom – mi nismo znali.
Te blage oči zbuniše mene,
bijaše neke vatre u njima,
a još me više pogodi ona
čudna mu radost s kojom križ prima.
Pomislih da je stvarno Sin Božji.
Možda u tome istine ima.
III.
I pošli mi smo. Hodao on je,
noseći svoj križ, na čelu kolone.
A mi vojnici od njega bičem,
mačem i psovkom tjerasmo one
što su ga htjeli i sada tući.
Odjednom Isus pod križem klone.
Ruganje, psovka, Židova vika,
presta kad Isus pade pod zide,
al’ za tren opet: Udri ga, udri!
Neka se diže! Nek’ naprijed ide!
Vikahu bijesno, jače i jače,
želeći da ga propeta vide.
I dok su drugi držali narod,
koji je htio Isusu prići,
k njemu se sageh, prihvatih drvo,
da bi se lakše mogao dići,
bojeć se hoće l’ izdržat moći,
hoće li i živ do vrha stići.
IV.
Isus se diže. Kolona tiho,
na put ka smrti, opet je pošla.
Micala sporo već se je dugo
i gradske zide tek bila prošla,
kada je neka žalosna žena
Kristu u susret plačući došla.
Do nogu tada Isusu pade,
a on je diže, tiho joj veli:
Ne plači, majko! Znaš da ovako
treba da bude. To Otac želi.
Po teškoj muci spašavam ljude
koji Ga nisu slušati htjeli.
Kasnije vidjeh kako za svima
polako ide i sina prati.
I nije klela, shvatih da tiho
za sve se moli, u sebi pati.
Posta mi draga ta divna žena,
žalosna, tiha, Kristova mati.
V.
Isus je teško išao putem
i smrt mu život započe krasti.
Kada to vidjeh usplamtjeh gnjevom.
Probih se tad do židovskih vlasti,
i viknuh na njih: ‘Dosta je igre!
Mrtav pod križem Isus će pasti.’
Na putu nisu dali da umre,
smrt je na križu zabava bolja.
Prisile zato Šimuna nekog,
umoran što se vraćaše s polja,
pomoći Kristu težak križ mora
nositi, premda, nije ga volja.
Ljudini ovoj bilo bi drvo
Kristovog križa nositi šala
da cijelog dana radio nije
i da mu snaga sva nije pala.
Iako slaba to pomoć bila
Isus mu reče: Šimune, hvala!
VI.
Isus je bio istučen, krvav,
išao putem jedva od rana.
Psuje ga bijesno židovski narod,
napada, tuče sa sviju strana.
Isti taj narod ˝hosana˝ što je
pjevao njemu pred nešto dana.
Bijaše ružan od krvi, znoja
i kosa Kristu na oči pala,
kad neka žena potrča naglo
iz bijesnog mnoštva, pred njega stala
i čistim rupcem Isusu ona
krvavo lice obrisat dala.
Vojnik je zgrabi, gurne je grubo,
na nju se svali Židova vika,
al’ žena nije slušala narod.
Gledaše spomen Kristova lika
jer je na platnu, od znoja, krvi,
ostala divna njegova slika.
VII.
Pošto je narod češće i češće
udarce Kristu davao i sad,
pošalje satnik dvojicu sa mnom
narod pun bijesa čuvati nazad.
Isus je sada išao mirno.
Spriječen je bio svaki na nj napad.
Svjetinom šutnja zavlada kratko,
pa jača vika, kao i prije.
Isus je pao drugi put. Opet.
Nositi više mogao nije.
Ja se okrenuh, bijah kod žena,
i vidjeh kako vojnik ga bije.
Htio sam Kristu pružiti pomoć,
al’ satnik bičem udari mene.
Odlazi! Pusti neka ga tuku!
Vrati se natrag i čuvaj žene!
A drugi dotle digoše Krista.
Noseći drvo, ponovno krene.
VIII.
Čuvao red sam negdje pri kraju,
kada je narod i opet stao.
Pogledah naprijed. Pomislih da je
Isus pod križem još jednom pao.
Okrenut svijetu namjerno stade.
Što bit će sada? Tko bi to znao.
Međ onim što se rugaše Kristu,
pobožne žene neke su bile.
Otkako drvo na sebe uze
za njim su išle i suze lile.
Isus se njima obrati, reče:
Plačite sebe i svoje mile!
A to još više razdraži narod
i bijes im namah postade ljući.
Isus se zatim okrene k brdu,
izranjen poče teško se vući.
Misleći da ću pomoći Kristu,
zbunjene žene otjerah kući.
IX.
I opet pade. Samo se sruši.
Izmučen osta ležat na stijeni.
Kada to vidjeh požalih njega
i riječ se sama otela meni:
‘Pokaži da si bolji od sviju!
Diži se, Kriste, i naprijed kreni!’
Ležao Krist je pod križem dugo,
kao da više ustati neće.
Grubo vojnici digoše njega
i vidjeh opet polako kreće,
a moje srce, samo od sebe,
zaigra tiho od čudne sreće.
Noseći svoj križ napokon dođe
na mjesto gdje će on propet biti.
Bijaše miran, a ja se nadah
– možda će ipak čudo se zbiti.
I suze što su potekle meni
pustio ja sam, ne htjedoh kriti.
X.
Želeći Krista izrugat više,
k’o kralju sinoć halju mu dali,
a sad su evo, u svojoj zloći,
do gola njega svlačiti stali.
Zar su što gore smisliti mogli?
Zar su što gore od toga znali?
Neki vojnici haljine počnu
njegove dijelit, svakomu dio.
Meni se zgadi taj naum odmah,
igrati nisam tu igru htio,
već stadoh dalje, negdje po strani
i slikom tom sam potresen bio.
Tek zbunjen ja sam gledao prizor,
glasne vojnike, Krista gdje stoji.
Pitah se: Zašto uvrede trpi?
Odakle snaga? I razlog koji?
Osjetih kako od čudnog straha
udovi svi se potresu moji.
XI.
Ugledam onda još gore stvari
– po Kristu, križu krvnici tuku.
Bilo mi teško gledati ovo,
u sebi ćutjeh njegovu muku.
Krvnici dok su spremali alat,
cijedila krv se iz nogu, ruku.
A onda drvo digoše križa
niz koje krvi potoci toče.
Patnika molba Nebu se vinu
kad smrtna borba najteža poče:
Ne znaju oni što meni čine.
Zato te molim – oprosti, Oče.
Teško mi nešto probode srce
kada se riječ ta po kraju proli.
Mislio nisam da ću gdje naći
da netko, kad mu nanose boli,
oprašta rado krivcima kaznu
i još se za njih svom bogu moli.
XII.
Stajati zašto ja moram ovdje?
– reče mi sudrug – Čuvati ludu!?
Priđoh mu bliže i tiho šapnuh:
‘Bit će još svašta, jer po mom sudu,
svršit se ovo neće tek tako.’
Ja sam se čvrsto nadao čudu.
I nasta tama po cijeloj zemlji.
K’o usred noći bivalo to je.
Zemlja se poče odjednom tresti,
hramski se zastor razdri na dvoje
i krik se Kristu na križu ote:
Dajem duh, Oče, u ruke tvoje!
Vidjevši ovo zbunjena masa
u bijeg ka gradu naglo se dala.
Pod mrtvim sinom sada je sama
žalosna mati plačući stala.
Posljednja kaplja krvi i vode
s rane na boku tiho je pala.
XIII.
Isus je davno već bio umro
i noć na zemlju spuštat se stade,
Ponciju kada otiđu neki
moliti da im on tijelo dade.
Dopusti Pilat, a mi smo opet
pazili budno što oni rade.
Kad mrtva Krista sa križa dignu,
žalosnoj majci stave u krilo.
I teška bol je probola srce
držeći mrtvo tijelo joj milo.
Koliko samo patiti mora?
Koliko samo teško joj bilo?
Taj čudni prizor i mene ganu
dok gledah kako ta žena pati.
U svome krilu, zadnji put danas,
tijelo je sina držala mati.
Čudih se kako izdržat može.
Odakle snaga, da mi je znati.
XIV.
Jedan je od njih kupio platno.
Kristovo tijelo u njega povi.
Zatim ga uzmu u vrt sa strane,
polože njega tu u grob novi.
A neke žene gledahu stalno
Isusa gdje su stavili ovi.
Sredili dok su, odmakne vrijeme
i blizu zora bila je došla.
Krist je u grobu ležao mrtav.
Skupina tužna niz brijeg je pošla.
A ja se pitah zar je ta priča
ovako čudno i brzo prošla.
Ponovim cijeli današnji prizor.
Ja sam se opet sjećao svega.
I stalno gledah Kristovu muku.
U svojoj misli vidjeh tek njega.
I ja ne mogoh pobjeći njemu
dok sam se tiho spuštao s brijega.
ZAKLJUČAK
I rimski vojnik zašuti načas,
a ista šutnja i dalje osta.
Al’ ovo što sam rekao vama,
nastavak ima. Još nije dosta.
To vojnik reče i časak stane,
a pažnja svima još veća posta.
Kada smo jednom imali vježbu
svi mi vojnici, dolje pri vodi,
mačem mi jedan pogodi oko
i teška bolest meni se rodi.
Od tada slijep sam na jedno oko.
Pet ljeta već je da to se zgodi.
Išao sam sam negdje po polju
tri dana nakon Kristove muke,
kad spazih neka bjelina čudna
dolazi k meni, naglo, bez buke.
To Krist je bio. Imao rane
i probodene noge i ruke.
Reče mi Isus: Vojniče, ti si
u mojoj muci pomoć mi dao.
Žalio mene mučena teško,
pomoći htio kada sam pao,
činio da mi bol bude manja,
kako si smio i što si znao.
Stoga ćeš opet gledati moći.
Za tvoju ljubav nagrada to je.
Progledaj! Reče i pruži ruku,
ranjeno dirnu njom oko moje.
I ja progledah i vidjeh dobro.
Spoznati mogoh stvari i boje.
Tad Isus meni iz vida nesta,
a moje ruke za njim sad lete.
Vjerujem čvrsto da Isus Bog je
i da je živo on Božje dijete.
K’o svjedočanstvo na svome oku
još ćutim dodir ruke mu svete.
Nikola Kuzmičić