KRIŽNI PUT

Uz Isusa na Kalvariju

 

UVOD

 

Ispričaj nama, vojniče rimski, 

čujemo da si prisutan bio, 

kada su onog židovskog vođu 

pribili na križ, jer on se htio 

prozvati kraljem i Božjim Sinom. 

Ispričaj kako taj je svršio. 

 

A rimski vojnik lijeno se diže,

tražeći da ga puno se moli. 

Jer zna da svatko želi čut priču

i da je glavni, a on to voli.

Satnik mu reče: Vojniče, dođi!

Stani u srijedu, pričat izvoli.

 

Otkad su došli glasi o Kristu 

i ja sam njega vidjeti htio, 

a da naš susret ovakav bit će 

o tome nikad nisam ni snio. 

Naime ja sam, kad on je propet, 

jedan u pratnji vojničkoj bio. 

 

I.

 

Dok je u snenom ležao dvoru, 

Poncije Pilat začuje buku. 

Bijesan se skoči sudnici svojoj, 

vidjeti koga Židovi vuku. 

Spazi glavare. Čovjeka vode 

mučena teško, svezanih ruku. 

 

Isusa Krista pljuvaše mnoštvo 

i na sve strane guraše njega. 

Ponciju reknu: Raspni ga, raspni! 

Pa nek’ nam vlada s križa, sa brijega! 

Odvrati Pilat: Neka vam bude! 

Al’ znajte, perem ruke od svega. 

 

Odredi Pilat drugove moje 

i mene pratit čovjeka toga. 

Proroka što je učio ljubav, 

nazva se Kraljem i Sinom Boga 

pa zbog tog gine na križu sramno, 

ostavljen sasvim od svakog svoga.

 

II.

 

Da ljudska zloba ne pozna kraja 

i da su mržnje beskrajne staze, 

shvatih kad dadnu da sam križ nosi, 

da ga još više ponize, zgaze. 

I gledah kako židovski vođe 

na svaki pokret budno mu paze. 

 

Trojica mi smo donijeli drvo 

preteškog križa i njemu dali, 

a on križ primi, pogleda na nas, 

nekako čudno, k’o da nas žali. 

I pogled taj nas toliko smuti, 

što bismo sobom – mi nismo znali. 

 

Te blage oči zbuniše mene, 

bijaše neke vatre u njima, 

a još me više pogodi ona 

čudna mu radost s kojom križ prima. 

Pomislih da je stvarno Sin Božji. 

Možda u tome istine ima. 

 

III.

 

I pošli mi smo. Hodao on je, 

noseći svoj križ, na čelu kolone. 

A mi vojnici od njega bičem, 

mačem i psovkom tjerasmo one 

što su ga htjeli i sada tući. 

Odjednom Isus pod križem klone. 

 

Ruganje, psovka, Židova vika, 

presta kad Isus pade pod zide, 

al’ za tren opet: Udri ga, udri! 

Neka se diže! Nek’ naprijed ide!

Vikahu bijesno, jače i jače, 

želeći da ga propeta vide. 

 

I dok su drugi držali narod, 

koji je htio Isusu prići, 

k njemu se sageh, prihvatih drvo, 

da bi se lakše mogao dići, 

bojeć se hoće l’ izdržat moći, 

hoće li i živ do vrha stići. 

 

IV.

 

Isus se diže. Kolona tiho, 

na put ka smrti, opet je pošla. 

Micala sporo već se je dugo 

i gradske zide tek bila prošla, 

kada je neka žalosna žena 

Kristu u susret plačući došla. 

 

Do nogu tada Isusu pade, 

a on je diže, tiho joj veli:

Ne plači, majko! Znaš da ovako 

treba da bude. To Otac želi. 

Po teškoj muci spašavam ljude 

koji Ga nisu slušati htjeli.

 

Kasnije vidjeh kako za svima 

polako ide i sina prati. 

I nije klela, shvatih da tiho 

za sve se moli, u sebi pati. 

Posta mi draga ta divna žena, 

žalosna, tiha, Kristova mati. 

 

V.

 

Isus je teško išao putem 

i smrt mu život započe krasti. 

Kada to vidjeh usplamtjeh gnjevom. 

Probih se tad do židovskih vlasti, 

i viknuh na njih: ‘Dosta je igre! 

Mrtav pod križem Isus će pasti.’ 

 

Na putu nisu dali da umre, 

smrt je na križu zabava bolja. 

Prisile zato Šimuna nekog, 

umoran što se vraćaše s polja, 

pomoći Kristu težak križ mora 

nositi, premda, nije ga volja. 

 

Ljudini ovoj bilo bi drvo 

Kristovog križa nositi šala 

da cijelog dana radio nije 

i da mu snaga sva nije pala. 

Iako slaba to pomoć bila 

Isus mu reče: Šimune, hvala!

 

VI.

 

Isus je bio istučen, krvav, 

išao putem jedva od rana. 

Psuje ga bijesno židovski narod, 

napada, tuče sa sviju strana. 

Isti taj narod ˝hosana˝ što je 

pjevao njemu pred nešto dana. 

 

Bijaše ružan od krvi, znoja 

i kosa Kristu na oči pala, 

kad neka žena potrča naglo 

iz bijesnog mnoštva, pred njega stala 

i čistim rupcem Isusu ona 

krvavo lice obrisat dala. 

 

Vojnik je zgrabi, gurne je grubo, 

na nju se svali Židova vika, 

al’ žena nije slušala narod. 

Gledaše spomen Kristova lika 

jer je na platnu, od znoja, krvi, 

ostala divna njegova slika.

 

VII.

 

Pošto je narod češće i češće 

udarce Kristu davao i sad, 

pošalje satnik dvojicu sa mnom 

narod pun bijesa čuvati nazad. 

Isus je sada išao mirno. 

Spriječen je bio svaki na nj napad. 

 

Svjetinom šutnja zavlada kratko, 

pa jača vika, kao i prije. 

Isus je pao drugi put. Opet. 

Nositi više mogao nije. 

Ja se okrenuh, bijah kod žena, 

i vidjeh kako vojnik ga bije. 

 

Htio sam Kristu pružiti pomoć, 

al’ satnik bičem udari mene.

Odlazi! Pusti neka ga tuku! 

Vrati se natrag i čuvaj žene!

A drugi dotle digoše Krista. 

Noseći drvo, ponovno krene.

 

VIII.

 

Čuvao red sam negdje pri kraju, 

kada je narod i opet stao. 

Pogledah naprijed. Pomislih da je 

Isus pod križem još jednom pao. 

Okrenut svijetu namjerno stade. 

Što bit će sada? Tko bi to znao.

 

Međ onim što se rugaše Kristu, 

pobožne žene neke su bile. 

Otkako drvo na sebe uze 

za njim su išle i suze lile. 

Isus se njima obrati, reče:

Plačite sebe i svoje mile!

 

A to još više razdraži narod 

i bijes im namah postade ljući. 

Isus se zatim okrene k brdu, 

izranjen poče teško se vući. 

Misleći da ću pomoći Kristu, 

zbunjene žene otjerah kući.

 

IX.

 

I opet pade. Samo se sruši. 

Izmučen osta ležat na stijeni. 

Kada to vidjeh požalih njega 

i riječ se sama otela meni: 

‘Pokaži da si bolji od sviju! 

Diži se, Kriste, i naprijed kreni!’

 

Ležao Krist je pod križem dugo, 

kao da više ustati neće. 

Grubo vojnici digoše njega 

i vidjeh opet polako kreće, 

a moje srce, samo od sebe, 

zaigra tiho od čudne sreće.

 

Noseći svoj križ napokon dođe 

na mjesto gdje će on propet biti. 

Bijaše miran, a ja se nadah 

– možda će ipak čudo se zbiti. 

I suze što su potekle meni 

pustio ja sam, ne htjedoh kriti. 

 

X.

 

Želeći Krista izrugat više, 

k’o kralju sinoć halju mu dali, 

a sad su evo, u svojoj zloći, 

do gola njega svlačiti stali. 

Zar su što gore smisliti mogli? 

Zar su što gore od toga znali? 

 

Neki vojnici haljine počnu 

njegove dijelit, svakomu dio. 

Meni se zgadi taj naum odmah, 

igrati nisam tu igru htio, 

već stadoh dalje, negdje po strani 

i slikom tom sam potresen bio. 

 

Tek zbunjen ja sam gledao prizor, 

glasne vojnike, Krista gdje stoji. 

Pitah se: Zašto uvrede trpi? 

Odakle snaga? I razlog koji? 

Osjetih kako od čudnog straha 

udovi svi se potresu moji. 

 

XI.

 

Ugledam onda još gore stvari 

– po Kristu, križu krvnici tuku. 

Bilo mi teško gledati ovo, 

u sebi ćutjeh njegovu muku. 

Krvnici dok su spremali alat, 

cijedila krv se iz nogu, ruku. 

 

A onda drvo digoše križa 

niz koje krvi potoci toče. 

Patnika molba Nebu se vinu 

kad smrtna borba najteža poče:

Ne znaju oni što meni čine. 

Zato te molim – oprosti, Oče.

 

Teško mi nešto probode srce 

kada se riječ ta po kraju proli. 

Mislio nisam da ću gdje naći 

da netko, kad mu nanose boli, 

oprašta rado krivcima kaznu 

i još se za njih svom bogu moli.

 

XII.

 

Stajati zašto ja moram ovdje? 

– reče mi sudrug – Čuvati ludu!?

Priđoh mu bliže i tiho šapnuh: 

‘Bit će još svašta, jer po mom sudu, 

svršit se ovo neće tek tako.’ 

Ja sam se čvrsto nadao čudu. 

 

I nasta tama po cijeloj zemlji. 

K’o usred noći bivalo to je. 

Zemlja se poče odjednom tresti, 

hramski se zastor razdri na dvoje 

i krik se Kristu na križu ote:

Dajem duh, Oče, u ruke tvoje!

 

Vidjevši ovo zbunjena masa 

u bijeg ka gradu naglo se dala. 

Pod mrtvim sinom sada je sama 

žalosna mati plačući stala. 

Posljednja kaplja krvi i vode 

s rane na boku tiho je pala.

 

XIII.

 

Isus je davno već bio umro 

i noć na zemlju spuštat se stade, 

Ponciju kada otiđu neki 

moliti da im on tijelo dade. 

Dopusti Pilat, a mi smo opet 

pazili budno što oni rade. 

 

Kad mrtva Krista sa križa dignu, 

žalosnoj majci stave u krilo. 

I teška bol je probola srce 

držeći mrtvo tijelo joj milo. 

Koliko samo patiti mora? 

Koliko samo teško joj bilo? 

 

Taj čudni prizor i mene ganu 

dok gledah kako ta žena pati. 

U svome krilu, zadnji put danas, 

tijelo je sina držala mati. 

Čudih se kako izdržat može. 

Odakle snaga, da mi je znati.

 

XIV.

 

Jedan je od njih kupio platno. 

Kristovo tijelo u njega povi. 

Zatim ga uzmu u vrt sa strane, 

polože njega tu u grob novi. 

A neke žene gledahu stalno 

Isusa gdje su stavili ovi. 

 

Sredili dok su, odmakne vrijeme 

i blizu zora bila je došla.

Krist je u grobu ležao mrtav. 

Skupina tužna niz brijeg je pošla. 

A ja se pitah zar je ta priča 

ovako čudno i brzo prošla. 

 

Ponovim cijeli današnji prizor. 

Ja sam se opet sjećao svega. 

I stalno gledah Kristovu muku. 

U svojoj misli vidjeh tek njega. 

I ja ne mogoh pobjeći njemu 

dok sam se tiho spuštao s brijega.

 

ZAKLJUČAK

 

I rimski vojnik zašuti načas, 

a ista šutnja i dalje osta.

Al’ ovo što sam rekao vama, 

nastavak ima. Još nije dosta.

To vojnik reče i časak stane,

a pažnja svima još veća posta.

 

Kada smo jednom imali vježbu 

svi mi vojnici, dolje pri vodi, 

mačem mi jedan pogodi oko 

i teška bolest meni se rodi. 

Od tada slijep sam na jedno oko. 

Pet ljeta već je da to se zgodi.

 

Išao sam sam negdje po polju 

tri dana nakon Kristove muke, 

kad spazih neka bjelina čudna 

dolazi k meni, naglo, bez buke. 

To Krist je bio. Imao rane 

i probodene noge i ruke. 

 

Reče mi Isus: Vojniče, ti si 

u mojoj muci pomoć mi dao. 

Žalio mene mučena teško, 

pomoći htio kada sam pao, 

činio da mi bol bude manja, 

kako si smio i što si znao. 

 

Stoga ćeš opet gledati moći. 

Za tvoju ljubav nagrada to je. 

Progledaj! Reče i pruži ruku, 

ranjeno dirnu njom oko moje. 

I ja progledah i vidjeh dobro. 

Spoznati mogoh stvari i boje. 

 

Tad Isus meni iz vida nesta, 

a moje ruke za njim sad lete. 

Vjerujem čvrsto da Isus Bog je 

i da je živo on Božje dijete. 

K’o svjedočanstvo na svome oku 

još ćutim dodir ruke mu svete.

 

Nikola Kuzmičić

 

Pročitajte više

Čestitka don Danka Litrića

Dragi don Ante,
dragi dobri ljudi i kršćani u župi Strožanac

Evo nas u Božićnoj osmini.

Žurim pozdraviti prijatelje i dobročinitelje, a ima ih puno po čitavom svijetu, koji se mole za mene i pomažu mi u mom misionarskom djelovanju. Slijedeće godine bit će točno polovica  mog života u Ruandi i polovica u Hrvatskoj – 39 godina! Zahvaljujem Bogu za dugi život i za sve što sam mogao uz pomoć mnogih prijatelja učiniti kao misionar u Ruandi.

Ne znam po koji puta moram zahvaliti vama – ne vodim evidenciju, ali vi znadete da je to puno godina. Prije i poslije strašnog rata u Ruandi dobivao sam pomoć svake godine na raznim mjestima gdje su mi moji poglavari dali misiju. Bilo je to prije rata u dvije velike misije (župe) Kicukiro i Musha. Poslije rata u Rango (Butare) – gdje nije bilo lako – onda u Domu siročadi u Gatengi (Kigali), zatim na jezeru Muhazi u zanatskoj školi „Don Bosco Muhazi“ i sada u Kimihururi (Kigali) u gradnji Marijina svetišta.

Koliko tisuća krštenja malih i velikih, koliko vjenčanja, koliko pomirenja s dobrim Ocem nebeskim u sakramentu svete ispovijedi, koliko posjeta bolesnika – to samo dragi Bog znade…

Ali da sam još živ i da mogu još nastaviti misionariti – moram zahvaliti vašim molitvama i darovima.

S radošću želim vas reći da smo, zahvaljujući vašoj pomoći mogli školovati na tisuće siromašne djece i mladih – koji bi bez naše pomoći i škole –bili osuđeni ostati na brežuljcima uz koju kozu bez ikakve nade za dostojan ljudski život.

Uz pomoć domaćih časnih sestara „Prijateljice siromaha“, s kojima surađujem od 1992, mogli smo nahraniti mnogo gladnih, obući golih i ozdraviti bolesnih.

Koliko vreća riže za naše velike blagdane – jadnim zatvorenicima!

U ime svih njih, i u svoje ime, želim svima reći iskreno Hvala sa željom da vam bude

Sretan Božić i Blagoslovljena 2020!

Zahvalni don Danko LITRIĆ

Pročitajte više

Raspored bogoslužja

Badnjak: 6:00h zornica

21:00h – Bdijenje (pjeva dječji                                       zbor)

24:00h – Svečana Polnoćka

Božić: 9:00h – jutarnja sveta misa

11:ooh – svečana župna misa

Sv. Stjepan: 9:00h

Sv. Ivan: 9:00h

Mladenci: 9:00h

 

SVETKOVINA SVETE OBITELJI: 9:00h, 11:00h i 18:00h

Ponedjeljak 30.12. misa je u 9:00h

Stara Godina : misa zahvalnica u 18:00h

Marija Bogorodica: sveta misa u 11:00h

Ostali dani u božićnom vremenu svete mise su u 8:00h

Pročitajte više

Božićna tombola

Dragi župljani,

ovu subotu u našoj župnoj zajednici održava se humanitarna božićna tombola.

Sav prikupljeni prihod ide za obitelji slabijeg imovinskog stanja.

Dođite i kroz zabavu pomozite potrebitima, očekuju Vas vrijedne nagrade.

 

Ovim putem zahvaljujemo organizatorima i svim župljanima koji su svojim doprinosom omogućili vrijedne nagrade, kao i Vama dragi župljani koji će te se odazvati.

 

U duhu Božića i zajedništva očekujemo dobru zabavu.

 

Pročitajte više

Zornice

Mise zornice svaki dan osim nedjelje u 6:00h.

“Došašće nam govori kako Gospodin dolazi radi nas i našega spasenja, a to znači kako bi nas oslobodio od grijeha, povratio nam svoje prijateljstvo, prosvijetlio nam um svojom svjetlošću i zapalio nam srce svojom ljubavlju.” (sv. Ivan Pavao II.)

Pročitajte više

Blagdan Velike Gospe

 

SVETKOVINA VELIKE GOSPE

 Srijeda,  14. 08: 

18.30 – Krunica za obraćenje grešnika

19.00 –  Pjevana Večernja uoči svetkovine

19.30 – SVETA MISA 

Nakon mise crkva će biti otvorena cijelu noć za osobnu molitvu.

 

SVETKOVINA, 15. 08: 

8.00     JUTARNJA   SVETA MISA

10.30   PROCESIJA  I SVEČANA SV. MISA  

20.00  VEČERNJA    SVETA MISA

Pročitajte više

HODOČAŠĆE U RIM

 

 Kada je prije 3 godine naš župnik don Ante Vranković organizirao prvo hodočašće u Poljsku, sramežljivo smo popunili jedan autobus zajedno s hodočasnicima nekoliko splitskih župa.

Kako je usmena predaja i izravan kontakt oči u oči još uvijek bolja promidžba od svih društvenih mreža zajedno, već se za hodočašće u Svetu Zemlju tražilo mjesto više. Ne treba se posebno naglašavati koliko je zainteresiranih bilo i ovu godinu za putovanje u Rim.

I tako je nas pedesetak župljana s nestrpljenjem dočekalo 21. listopad 2018. godine. Krenuli smo u popodnevnim satima ispred župne crkve, autobusom prema trajektnoj luci i ovoga puta pod duhovnim vodstvom našeg don Ante i pod stručnim vodstvom gospodina Slave Mandurića. Ukrcavši se u brod za Anconu, ostavili smo u noći vizure našeg Splita, noseći sa sobom svoje najmilije, molitve, nade i iščekivanja.

U ranim jutarnjim satima sljedećeg dana dočekala nas je pospana, kišom okupana Ancona koja je bila samo usputna stanica na putu do Asiza.

Naš osebujan vodič nas je u Crkvi Gospe od anđela (Porcijunkuli), uveo u život sv. Franje Asiškog, utemeljitelja Franjevačkog reda, odnosno Reda manje braće.

Nismo mogli ni zamisliti koliko je malo svetosti bilo u njegovom životu sve dok nije zastao i uistinu čuo Božju riječ. Evanđelje po Mateju sa snažnom porukum „Besplatno primiste, besplatno dajte“ iz korijena je promijenilo život sv. Franje. Oholost, egoizam i materijalizam ustupili su mjesto ljubavi prema bližnjemu, nesebičnoj brizi za gubavce i poniznošću koja ga je pratila sve do kraja života. Naime, smatrao se tolikim grješnikom da je neposredno prije svoje smrti naredio da ga pokopaju na smetlištu izvan grada. Tako je i učinjeno ali ubrzo nakon njegove smrti na tom je mjestu izgrađeno predivno zdanje sa Bazilikom sv. Franje Asiškog. Upravo smo ovdje služili sv. Misu, pomolivši se pred replikom križa sv. Damjana ispred kojeg je sv. Franjo doživio svoje preobraćenje i kasnije pred istim redovito molio. Napustili smo ovo sveto mjesto upućujući svoje molitve sv. Franji i sv. Klari, zahvalni što smo mogli prošetati ulicama koje su dodirivale njihove stope. Nastavili smo put prema Cascii gdje se nalazi svetište sv. Rite, poznate u narodu kao svetice nemogućih stvari. Nakon ovog ispunjenog prvog dana hodočašća, zaputili smo se prema našem smještaju u Rimu, Domu hrvatskih hodočasnika „ Blaženi Ivan Merz“, Domus Croata.

Naš vodič je bio u pravu kad nam je najavio da dolazimo kući jer nas je već na ulazu dočekalo ljubazno hrvatsko osoblje te smo otpočinuli sakupljajući snagu za sljedeći dan.

Novi dan smo započeli svetom misom u kapeli Doma. Nakon doručka, duhovno i tjelesno okrijepljeni krenuli smo put Vatikana. Bilo da ste tamo već bili ili vam je to prvi put, ulazak u najmanju državu na svijetu ostavlja bez daha, sa Bazilikom sv. Petra u svom središtu. Mnogi od nas su se popeli stubama na kupolu sv. Petra sa čijeg vrha se pruža veličanstveno pogled na Vatikanske vrtove i cijeli Rim. Zgodno je primijetila jedna župljanka kada je s neskrivenim oduševljenjem izustila da je sve to čovjekovo djelo. I zaista, mali je čovjek stvoren za velike stvari. Jedan od njih je i naš Ruđer Bošković koji je dao svoj doprinos konstrukciji i čvrstoći kupole predloživši da se ista na par mjesta opasa čeličnim pojasevima.

Nakon kratkog odmora uputili smo se prema crkvi sv. Petra u okovima koja u svojoj unutrašnjosti čuva najvrijednije djelo Michelangelova opusa, kip Mojsija, kojem ni sam autor iako se trudio nije mogao naći manu, osim eventualno one da kip ne govori. Već u ovoj etapi hodočašća sam se uvjerila koliko malo znam o našem narodu i utjecaju naših ljudi kroz povijest. Naime u ovoj crkvi se čuva uspomena na               velikog hrvatskog umjetnika Julija Klovića koji je u svjetskim krugovima poznat kao Michelangelo minijature a upravo ovdje nalazi se i njegovo posljednje počivalište. Nastavili smo razgledavanje Rima šetajući i zaustavljajući se ispred Flavijevog amfiteatra, nama poznatog kao Koloseum, Rimskog foruma, Kapitolija i Oltara domovine. Na duhovit a opet sadržajan način pun zanimljivih činjenica, vodič nas je upoznao s dijelom rimske povijesti u kojoj su nastale te monumentalne građevine.

Mnogima od nas je poznata uzrečica: „Doći u Rim a ne vidjeti papu“. Mi smo imali tu privilegiju da smo u srijedu 24.10. vidjeli papu Franju, sudjelujući na audijenciji na trgu ispred bazilike. Iako smo bili pripremljeni kako se papa obraća samo većim narodima, sa govornog područja sedam glavnih jezika svijeta, ovoga puta je učinjen izuzetak. Naime taj dan audijenciji je prisustvovalo 11 biciklista iz Hrvatske, koji su na biciklima prevalili devetodnevni put od Zagreba do Rima dajući tako svoj obol inicijativi da se blaženi Alojzije Stepinac što prije proglasi svetim. Papa Franjo im se posebno zahvalio na toj žrtvi i pozdravio cijelu Hrvatsku. Osjećaj zahvalnosti i ponosa zbog pripadnosti našem narodu koji nas je sve obuzeo, za mnoge od nas je bio vrhunac hodočašća.

U nastavku dana posjetili smo druge velike znamenitosti Rima šetajući se Pizzom Navonom, Pizzom di Spagna, upijajući ljepotu Fontane di Trevi, a za kraj smo ostavili posjet našoj Crkvi sv. Jeronima.

Malo Hrvata u domovini je svjesno značenja naše crkve u Rimu. U XVI st. dao ju je izgraditi papa Siksto V, pravim imenom Felice Peretti, čiji otac je bio Hrvat iz Boke Kotorske iz koje je pod navalom Turaka otišao u izbjeglištvo u Italiju, u pokrajinu Marche gdje se ubrzo i oženio mještankom. Njihov četvrti sin Srećko (Felice) postao je papa 1585. godine i za vrijeme svog petogodišnje pontifikata obnovio je brojne crkve, sagradio i kupolu svetog Petra, ali je izgradio samo jednu crkvu, ilirsku crkvu Svetog Jeronima u kojoj je odredio da članovi tog Kaptola mogu biti samo Hrvati (Iliri-kako se službeno nazivalo hrvatsko stanovništvo) i da moraju poznavati hrvatski jezik. Tada je Vrhovni papinski sud trebao utvrditi stvarne granice teritorija Hrvatske, u čiji sastav je ušla Dalmacija, Istra, Kotar, Bosna, Hrvatska i Slavonija. Nedvojbeno je dakle da je uz Papu Ivana Pavla II od kojeg smo mi Hrvati imali bezrezervnu podršku i kojima je mnogima od nas srcu najbliži, papa koji je definitivno najviše učinio za nas bio upravo Papa Siksto V.      

Dakle, u toj našoj povijesnoj, kršćanskoj jezgri, imali smo čast zajedno s prethodno spomenutim biciklistima iz Hrvatske sudjelovati u Svetoj misi koju je predvodio rektor preč. Bože Radoš. Dok je iz naših srdaca crkvom orila pjesma Rajska djevo teško je bilo zadržati suze.

Prvi dio sljedećeg dana izdvojili smo za posjet  bazilici Sv. Ivana Lateranskog, bazilici sv. Marije velike, i bazilici sv. Pavla izvan zidina, između kojih se teško odlučiti koja je ljepša i impozantnija. Posjetili smo i krstionicu sv. Ivana te se popeli replikom Sv. stuba (budući su originalne na rekonstrukciji) kojima se Isus penjao na suđenju Pilatu.

Ostatak dana je bio rezerviran za izlet u Monte Cassino u kojem je sv. Benedikt utemeljio najstariji red katoličke crkve-benediktince. Vozeći se autobusom do Monte Cassina od vodiča smo naučili da se upravo tu dogodila jedna od najstrašnijih bitki u 2. svjetskom ratu u kojem su život izgubile na tisuće ljudi a među njima najviše Poljaka. Hodajući do svetišta, pokušala sam imati što laganiji korak, kao i dok sam hodala po Blajburškom polju, sa strahopoštovanjem i poniznošću. Jedna župljanka se više za sebe upitala; „Gdje je bio sv. Benedikt dok su se događale sve te strahote?“.  I ja sam nehotice naglas izrekla svoju misao: “Gdje i Bog, plačući nad okorjelim čovjekovim srcem kojem je dao slobodnu volju“…

Nakon razgledavanja svetišta koje je potpuno obnovljeno pedesetih godina prošlog stoljeća u baš onakvom ruhu u kojem je bilo i prije rata, u kripti u kojem se nalazi zajednički grob sv. Benedikta i njegove sestre sv. Skolastike služili smo sv. misu.

Krenuli smo natrag u Rim, već se u mislima pripremajući za posljednji dan hodočašća. Sutradan smo sa stvarima napustili naš dom u pravom smislu riječi nadajući se skorom povratku. Uputili smo se u katakombe sv. Kalista, grobnice starih kršćana koje još do kraja nisu istražene. Nastavili smo put do Loreta, najvećeg Marijanskog svetišta u Italiji. Nažalost nismo imali priliku duže se zadržati u ovom pitoresknom gradiću, jer smo nakon mise što prije trebali doći do Ancone gdje nas je čekao brod za povratak u domovinu ali je ostavio razlog za još barem jedan posjet istom. Nastavili smo s pjesmom i druženjem kako smo to običavali i za vrijeme cijelog hodočašća, postajući svjesni da smo već prerasli grupu pedesetak župljana iste župe a stvorili jednu veliku obitelj.

Što na kraju reći konkretno o ovom hodočašću ali i općenito o svim prošlim i budućim?

Sva ona otvaraju brojna pitanja: Koliko sam ja kao Hrvat svjestan utjecaja našeg malog naroda u povijesti katoličke crkve, koliko sam ja kao pojedinac svjestan dara života, provodim li svoje slobodno vrijeme gubeći se u plitkim sadržajima koja nam serviraju naši i strani mediji umjesto da proučavam

svoju povijest, vjeru, učeći svoju djecu temeljnim vrijednostima kršćanstva?

I na kraju jesam li svjestan svetosti na koju sam i ja pozvan? Čujem li da mi se Bog obraća istim onim riječima kojima se obraćao i sv. Franji, sv. Klari, sv. Riti, sv. Jeronimu, sv. Benediktu, sv. Ivanu Pavlu II? Jesam li napokon shvatio da te riječi mogu čuti samo u tišini, u najdubljim odajama svoga srca, u susretu s Isusom Kristom?

 

 

 

U Splitu, 30. listopada 2018. godine

Autor: Matijana Paradžik

OSTALE FOTOGRAFIJE MOŽETE POGLEDATI OVDJE : FACEBOOK

 

Pročitajte više

UREĐENJE OKOLIŠA CRKVE U STROŽANCU

 

Pristupili smo, konačno, uređenju vanjskog prostora naše župne crkve. Nakon što je Konzervatorski odjel u Splitu krajem prošle godine prihvatio idejno rješenja uređenja, moglo se pristupiti konačnom projektu.

Prethodno je provedeno geodetsko snimanje cjelokupnog prostora oko stare i nove crkve i provedeno sondažno arheološko istraživanje. Cijeli lokalitet je na prostoru nekadašnjeg groblja i prostoru još ranijeg, antičkog stanovanja, pa se svi radovi odvijaju uz stalan arheološki nadzora i usku suradnju s nadležnom arheološkom i konzervatorskom službom radi zaštite i kvalitetne prezentacije arheoloških nalaza.

Prostor crkvenog parkirališta na istočnoj strani je uglavnom uređen izuzev manje površine na sjevernom dijelu koja se zbog curenja vode, ponovno izolira i uređuje.

U dijelu površine koja pripada župi na zapadnoj strani, stvorena je nova javna pješačka komunikacija koja povezuje ulicu Gospe u Siti i Paštrićevu ulicu.

Prostor oko nove crkve na sjevernoj strani dodatno se uređuje izradom novog, većeg platoa pred glavnim ulazom u crkvu, novog prilaznog stepeništa s rampom koja omogućava prilaz i invalidnim osobama.

Prostor oko stare crkve se otkopavanjem dodatno spušta do nivoa nižeg od unutrašnjeg poda stare crkve čime će vizualno crkva biti bolje saglediva i bolje zaštićena od moguće oborinske vode s okolnog prostora.

Projekt ispred crkve predviđa prostor za vanjska vjerska i kulturna okupljanja, ljetne manifestacije.

Spuštanjem okolnog terena više će do izražaja doći i ostatci zidova antičke villae rusticae koji se saniraju od preostalih kamenih dijelova.

Glavni prilaz vanjskom prostoru crkve ostaje iz pravca ulice Gospe u Siti prema kojoj se gradi novi ogradni zid na koji se postavlja nova ograda i glavna široka ulazna vrata.

Unutar prostora dvorišta se od tih vrata gradi nova široka popločana komunikacija koja vjernike i posjetitelje vodi prema glavnom ulazu u crkvu.

Uz tu glavnu  komunikaciju planira se nova rampa za osobe sa otežanim kretanjem.

Oko prostora postojećih starih stabala uređuje se parkovni prostor i površine s ukrasnim cvjetnim grmljem i autohtonim raslinjem.

Uz prilazne putove i zelene površine planiran je niski zidić visine pogodan sjedenje prigodom ljetnih okupljanja.

Vanjsko uređenje obuhvaća ukupno 1292 m2 površine + 84 m2 nove pješačke prometnice na zapadnoj strani.

Plan fazne izgradnje

Realnost uvjeta financiranja nameće da se cijela realizacija provede u dvije faze.

U I fazi realizirali bi se svi pripremni radovi, zemljani radovi, svi obodni i unutrašnji zidovi i podzidi i ivičnjaci, sva planirana nasipanja i izrada podloge za popločavanja, ugradile bi se sve potrebne instalacije odvoda i dovoda vode s priključcima i razvod i priključak planirane električne instalacije rasvjete.

U II fazi izvode se sva završna popločanja, ugrađuju sve vanjske i unutrašnje ograde i vrata, završna obrada ozelenjenih površina, nasipanje površina u parku, ugrađuje se svi završni elementi instalaciji dovoda i odvoda vode i kompletna predviđena oprema, ugrađuju se svi elementi rasvjete.

 

Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU sufinancira radove na

Uređenju Trga crkve Gospe u Siti

 

Uređenje Trga crkve Gospe u Siti sufinancirano je i od strane  Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU iznosom od 250.000,00 kuna.

Prvu fazu radova na uređenju Trga prijavili smo u kolovozu 2018. na Javni poziv kojeg je objavilo Ministarstvo regionalnog razvoja te nam je, nakon ocjene naše prijave, odobreno sufinanciranje u iznosu od 250.000,00 kuna. Ugovor s Ministarstvom potpisan je u listopadu 2018.

Radujemo se svakoj pomoći u financiranju ovog projekta budući su radovi opsežni te iznose oko 2.300.000,00 kuna. Stoga ćemo i ubuduće nastojati osigurati dodatna sredstva iz svih raspoloživih izvora kako bismo uspješno dovršili započete radove na korist svih naših župljana i gostiju

 

 

Pročitajte više