PEDESETNICA – DUHOVI

Duh istine upućivat će vas u svu istinu

 

Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!

O dođi, Stvorče, Duše Svet,
pohodi duše vjernika,
poteci višnjom milosti,
u grudi štono stvori ih.

Ti nazivaš se Tješitelj,
blagodat Boga Svevišnjeg,
studenac živi, ljubav, plam
i pomazanje duhovno!

Darova sedam razdaješ,
Ti, prste desne Očeve,
od vječnog Oca obećan,
Ti puniš usta besjedom!

Zapali svjetlo u srcu,
zadahni dušu ljubavlju,
u nemoćima tjelesnim
potkrepljuj nas bez prestanka!

Dušmana od nas otjeraj
i postojani mir nam daj,
ispred nas idi, vodi nas,
da svakog zla se klonimo!

Daj Oca da upoznamo,
i Krista, Sina njegova,
i u Te Duha njihova,
da vjerujemo sveudilj!

Sva slava Ocu vječnomu,
i uskrslome Sinu mu,
sa Tješiteljem presvetim
nek bude sada i uvijeke. Amen.

– Pošalji Duha svojega i postat će. (Aleluja)
– I obnovit ćeš lice zemlje. (Aleluja)

 

Svete mise: 9:00h, 11:00h i 19:00h

Evanđelje dana

Razmišljanje

Župni listić

Pročitajte više

Osvijestimo se

Kada netko započinje s nečim često kao savjet možemo čuti frazu da su za izgraditi kuću potrebni dobri temelji. Većina nas smo katolici po odgoju i kao takvi primili smo manje-više sve sakramente zapravo nesvjesni onoga što primamo. Idemo na misu često ne slušajući i ne znajući što se istinski događa tijekom misnog slavlja, nego smo prisutni jer su nas roditelji tjerali dok smo bili mlađi pa nam je to nekako ušlo u naviku (obično nakon krizme većina prestane ići u crkvu). Sada, u zrelijoj dobi, idemo na misu iz te iste navike – možemo ili ne moramo otići. No koliko zapravo razmišljamo i pripremamo se za misu, odnosno, euharistiju? Pročitamo li evanđelje prije mise? Čitamo li uopće Sveto pismo? Sve te navedene radnje spadaju u temelje naše vjere. Kakvi su nam ti temelji zapravo, kakva može biti kuća izgrađena na takvim temeljima?
Vjera je jedno moćno sredstvo. Velika odlika naše vjere je da se ne zadovoljava jednostavnim odgovorima, bilo da se radi o liturgiji, proučavanju Svetog pisma, otajstvima, moralnim pitanjima ili pak učenju Crkve kroz povijest. Stvari koje nas Crkva uči kroz filozofiju i teologiju rezultati su stoljeća i stoljeća molitve i promišljanja crkvenih otaca, tako da ako se ikad nađemo u situaciji da trebamo obraniti našu vjeru, trebali bi nešto i znati o njoj.
Zašto onda uopće razmišljati o takvim stvarima? Upravo zato što nam je Bog dao razum da ga koristimo, da razmišljamo, da propitujemo – jer ako nam svijet postavi kompleksna pitanja, naši odgovori bi trebali biti jednako kompleksni. Međutim, tu nailazimo na problem – često ne razumijemo takve odgovore i stoga svaki problem na koji naiđemo pokušamo izbanalizirati i pojednostaviti. Nekada baš trebamo odabrati duži put, zagrebati ispod površine, ne samo tražiti brza rješenja nego pokušati razumjeti povijest i filozofiju koja se krije iza odgovora. Samo zato što smo ljudi od vjere ne bi se trebali bojati znanja.
Koliko god nam je vjera i pouzdanje bitno, razum nam je također važan da se približimo Bogu – jer zašto se zadovoljiti s jednostavnim odgovorima ili poluistinama kad nam je Bog objavio svoju riječ u Bibliji i dao nam potreban alat da je proučavamo. Kad smo zadnji put potražili odgovor na neko pitanje u Svetom pismu? Ako smo zaista ono što tvrdimo da jesmo – kršćani, i samim time sljedbenici Isusa Krista (između ostalog i povijesne osobe), a ne neke ideologije, zar ne bi trebali sve znati o njemu, jer će nas to znanje na kraju krajeva i približiti njemu.
Nemojmo se nikada zadovoljiti s površnošću ni u čemu, pa tako ni u našem odnosu s Isusom. Proučavajte, propitkujte, diskutirajte i vidjet ćete kako će vam se otvoriti novi vidici.

Pročitajte više

NEDJELJA DOBROG PASTIRA

Slika Dobrog Pastira – slika Isusa Krista koji se predočuje u jednostavnoj slici dobrog pastira. „ Ja sam pastir dobri. Pastir dobri svoj život polaže za ovce..“ I da ne ostanu puke riječi, Isus svoj život polaže na križu spasa, križu koji je dokaz njegove beskrajne ljubavi. Raširenih ruku prima u svoje naručje svih nas, kao što je primio i onu izgubljenu ovcu, te joj spasio život. To je smisao njegove ljubavi i pastirske službe.


Svi smo pozvani na ljubav, na predanje sebe drugima, poći u susret ka dugima. Potrebno je ljubiti do kraja. A što to znači? Potpuno sebedarje, bez očekivanja, kalkulacija s potpunom vjerom i pouzdanjem. U tome je prava, istinska sreća. Ljubiti, ljubiti i do kraja ljubiti.. Odazvati se na Božji poziv i biti svjedokom njegove ljubavi.
To je temelj duhovnog poziva , poziva svećenika, redovnika, redovnica..
Danas na nedjelju „Dobrog Pastira“ posebnu pozornost stavljamo na njih. Na odvažnost onih mladića i djevojaka koji su svoj život darovan od Krista odlučili hrabro i potpuno njemu predati.
Zaista su potrebni takvi ljudi. Svećenici koji će naviještanjem Božje riječi i slavljenjem Euharistije, dijeljenjem sakramenata biti posrednici Božje milosti.
U tom pozivu Bog povjerava svijet svim redovnicima, redovnicama, misionarima i vjeroučiteljima…
Svak po svom daru sudionik je velikog Kristovog mozaika – Crkve.
Svi smo pozvani moliti za njih, voditi brigu o njima, jer Crkva bez njih bi bila nezamisliva.

Molimo, dakle, da uvijek bude onih koji će se odazvati na Kristov poziv. Molimo, osobito za Duhovna zvanja u svojoj župi, za one koji su se već odazvali, pratimo svojom molitvom da ustraju biti svjedoci Krista i žive Crkve.

Pročitajte više

Sakrament Svete Potvrde

 

Sutra, 22. travnja u 11:00h, naši krizmanici primaju sakrament Krizme, ovogodišnji krizmatelj je mons. Miroslav Vidović.

Krizma je putovanje koje je započelo krštenjem. Zove se i Potvrda jer je to sakrament potvrđivanja krsnih obveza i obećanja. Priprema za Krizmu trebala bi osobu voditi k zrelosti u vjeri.

Prije samog obreda krizme potrebno je osobno obnoviti svoju vjeru.
Treba srca pripremiti za darove Duha Svetoga kako bi naše osjećanje i djelovanje, odluke i izbori bili u skladu s onim što Bog od nas očekuje. Po Krizmi bi trebali postati novi ljudi koji život prihvaćaju kao dar za služenje, kako bismo s Kristom u ovom društvu oblikovali zajednicu ljubavi.

Krizma je sakrament hoda, rasta i slobode.

Molimo za naše krizmanike.

Pročitajte više

SVJEDOČI BEZ STRAHA

Prije nekog vremena vozio sam se autobusom iz Zagreba u Split. Kako to obično biva tijekom dugog putovanja zaspao sam nekih sat vremena. Nakon što sam se razbudio i pogledao na sat opet mi se smračilo – ostalo su još dobra dva, tri sata do Splita. Pošto sam već odspavao svoje, tražio sam druge načine kako da si skratim vrijeme. U cijelom tom razmišljanju sjetio sam se da imam krunicu u torbi i da je nisam dugo molio, te je ovo bio pravi trenutak da je izmolim (znam, znam, trebao bih je češće moliti, a ne samo kad mi je dosadno, ali tješim se da je bolje ikad nego nikad). I tako odlučim da ću izmoliti krunicu.

Međutim, do mene je sjedio čovjek, slušao muziku, zapravo se ničim nije posebno isticao. U trenutku kad sam postao svjestan te spoznaje, bilo mi je jako neugodno izvaditi krunicu i moliti je prebirući po rukama, pa sam odlučio ostaviti krunicu u torbi i moliti je u sebi. Dok sam molio, toliko sam se licemjerno osjećao da me se ni sv. Petar ni bi posramio (sv. Petar se bar za život bojao kad je zatajio Isusa, a meni, najgore što se moglo dogoditi, je da dobijem krivi pogled od čovjeka do sebe).
Ovo je samo jedan banalan primjer, a ima ih mnogo. Koliko smo se puta samo zasramili prekrižiti dok bi jeli u društvu nepoznatih ljudi ili samo upozoriti nekoga koga znamo kad opsuje? Kad padamo na ovako naoko malim i nevažnim stvarima, ne želim ni pomišljati kako bi reagirali kad se nađemo u nekoj ozbiljnijoj situaciji. Na sreću, živimo u vremenu kad više ne moramo krvlju svjedočiti svoju vjeru, ali do čega nas je to dovelo? Kaže se da su neki sveci zazivali Boga da im pošalje neku nesreću ako bi im bilo dobro predugo, jer su smatrali da ih je Bog zaboravio. Toliko smo se opustili i postali mlaki da nam je neugodno iti spomenuti Božje ime naglas, a kamoli reći da smo vjernici, da idemo na misu, primamo sakramente – Bože sačuvaj. Čak se i slažem da se ne bi trebalo puno pričati, ni filozofskim rječnikom razbacivati o Bogu, jer kako kaže današnja Ivanova poslanica: „Tko veli: »Poznajem ga«, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine. A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja.„
Kako onda najbolje svjedočiti svoju vjeru? Primjerom. Primjeri privlače. Gore je napisano kako se to ne radi. Često se u nama budi otpor za svjedočenjem iako su sitnice u pitanju, ali pružiti primjer je najbolji način kako nekome svjedočiti svoju vjeru. I nije lako, ali treba biti hrabar i uporan. I da sve ovo ne bi bilo samo mrtvo slovo na papiru – postoje oni hrabri i upoznao sam neke od njih. Isplati ih se sresti, porazgovarati s njima, jer ćemo od njih dobiti snagu koja je nama prijeko potrebna kako bismo svjedočili drugima.

Pročitajte više