Kada je prije 3 godine naš župnik don Ante Vranković organizirao prvo hodočašće u Poljsku, sramežljivo smo popunili jedan autobus zajedno s hodočasnicima nekoliko splitskih župa.
Kako je usmena predaja i izravan kontakt oči u oči još uvijek bolja promidžba od svih društvenih mreža zajedno, već se za hodočašće u Svetu Zemlju tražilo mjesto više. Ne treba se posebno naglašavati koliko je zainteresiranih bilo i ovu godinu za putovanje u Rim.
I tako je nas pedesetak župljana s nestrpljenjem dočekalo 21. listopad 2018. godine. Krenuli smo u popodnevnim satima ispred župne crkve, autobusom prema trajektnoj luci i ovoga puta pod duhovnim vodstvom našeg don Ante i pod stručnim vodstvom gospodina Slave Mandurića. Ukrcavši se u brod za Anconu, ostavili smo u noći vizure našeg Splita, noseći sa sobom svoje najmilije, molitve, nade i iščekivanja.
U ranim jutarnjim satima sljedećeg dana dočekala nas je pospana, kišom okupana Ancona koja je bila samo usputna stanica na putu do Asiza.
Naš osebujan vodič nas je u Crkvi Gospe od anđela (Porcijunkuli), uveo u život sv. Franje Asiškog, utemeljitelja Franjevačkog reda, odnosno Reda manje braće.
Nismo mogli ni zamisliti koliko je malo svetosti bilo u njegovom životu sve dok nije zastao i uistinu čuo Božju riječ. Evanđelje po Mateju sa snažnom porukum „Besplatno primiste, besplatno dajte“ iz korijena je promijenilo život sv. Franje. Oholost, egoizam i materijalizam ustupili su mjesto ljubavi prema bližnjemu, nesebičnoj brizi za gubavce i poniznošću koja ga je pratila sve do kraja života. Naime, smatrao se tolikim grješnikom da je neposredno prije svoje smrti naredio da ga pokopaju na smetlištu izvan grada. Tako je i učinjeno ali ubrzo nakon njegove smrti na tom je mjestu izgrađeno predivno zdanje sa Bazilikom sv. Franje Asiškog. Upravo smo ovdje služili sv. Misu, pomolivši se pred replikom križa sv. Damjana ispred kojeg je sv. Franjo doživio svoje preobraćenje i kasnije pred istim redovito molio. Napustili smo ovo sveto mjesto upućujući svoje molitve sv. Franji i sv. Klari, zahvalni što smo mogli prošetati ulicama koje su dodirivale njihove stope. Nastavili smo put prema Cascii gdje se nalazi svetište sv. Rite, poznate u narodu kao svetice nemogućih stvari. Nakon ovog ispunjenog prvog dana hodočašća, zaputili smo se prema našem smještaju u Rimu, Domu hrvatskih hodočasnika „ Blaženi Ivan Merz“, Domus Croata.
Naš vodič je bio u pravu kad nam je najavio da dolazimo kući jer nas je već na ulazu dočekalo ljubazno hrvatsko osoblje te smo otpočinuli sakupljajući snagu za sljedeći dan.
Novi dan smo započeli svetom misom u kapeli Doma. Nakon doručka, duhovno i tjelesno okrijepljeni krenuli smo put Vatikana. Bilo da ste tamo već bili ili vam je to prvi put, ulazak u najmanju državu na svijetu ostavlja bez daha, sa Bazilikom sv. Petra u svom središtu. Mnogi od nas su se popeli stubama na kupolu sv. Petra sa čijeg vrha se pruža veličanstveno pogled na Vatikanske vrtove i cijeli Rim. Zgodno je primijetila jedna župljanka kada je s neskrivenim oduševljenjem izustila da je sve to čovjekovo djelo. I zaista, mali je čovjek stvoren za velike stvari. Jedan od njih je i naš Ruđer Bošković koji je dao svoj doprinos konstrukciji i čvrstoći kupole predloživši da se ista na par mjesta opasa čeličnim pojasevima.
Nakon kratkog odmora uputili smo se prema crkvi sv. Petra u okovima koja u svojoj unutrašnjosti čuva najvrijednije djelo Michelangelova opusa, kip Mojsija, kojem ni sam autor iako se trudio nije mogao naći manu, osim eventualno one da kip ne govori. Već u ovoj etapi hodočašća sam se uvjerila koliko malo znam o našem narodu i utjecaju naših ljudi kroz povijest. Naime u ovoj crkvi se čuva uspomena na velikog hrvatskog umjetnika Julija Klovića koji je u svjetskim krugovima poznat kao Michelangelo minijature a upravo ovdje nalazi se i njegovo posljednje počivalište. Nastavili smo razgledavanje Rima šetajući i zaustavljajući se ispred Flavijevog amfiteatra, nama poznatog kao Koloseum, Rimskog foruma, Kapitolija i Oltara domovine. Na duhovit a opet sadržajan način pun zanimljivih činjenica, vodič nas je upoznao s dijelom rimske povijesti u kojoj su nastale te monumentalne građevine.
Mnogima od nas je poznata uzrečica: „Doći u Rim a ne vidjeti papu“. Mi smo imali tu privilegiju da smo u srijedu 24.10. vidjeli papu Franju, sudjelujući na audijenciji na trgu ispred bazilike. Iako smo bili pripremljeni kako se papa obraća samo većim narodima, sa govornog područja sedam glavnih jezika svijeta, ovoga puta je učinjen izuzetak. Naime taj dan audijenciji je prisustvovalo 11 biciklista iz Hrvatske, koji su na biciklima prevalili devetodnevni put od Zagreba do Rima dajući tako svoj obol inicijativi da se blaženi Alojzije Stepinac što prije proglasi svetim. Papa Franjo im se posebno zahvalio na toj žrtvi i pozdravio cijelu Hrvatsku. Osjećaj zahvalnosti i ponosa zbog pripadnosti našem narodu koji nas je sve obuzeo, za mnoge od nas je bio vrhunac hodočašća.
U nastavku dana posjetili smo druge velike znamenitosti Rima šetajući se Pizzom Navonom, Pizzom di Spagna, upijajući ljepotu Fontane di Trevi, a za kraj smo ostavili posjet našoj Crkvi sv. Jeronima.
Malo Hrvata u domovini je svjesno značenja naše crkve u Rimu. U XVI st. dao ju je izgraditi papa Siksto V, pravim imenom Felice Peretti, čiji otac je bio Hrvat iz Boke Kotorske iz koje je pod navalom Turaka otišao u izbjeglištvo u Italiju, u pokrajinu Marche gdje se ubrzo i oženio mještankom. Njihov četvrti sin Srećko (Felice) postao je papa 1585. godine i za vrijeme svog petogodišnje pontifikata obnovio je brojne crkve, sagradio i kupolu svetog Petra, ali je izgradio samo jednu crkvu, ilirsku crkvu Svetog Jeronima u kojoj je odredio da članovi tog Kaptola mogu biti samo Hrvati (Iliri-kako se službeno nazivalo hrvatsko stanovništvo) i da moraju poznavati hrvatski jezik. Tada je Vrhovni papinski sud trebao utvrditi stvarne granice teritorija Hrvatske, u čiji sastav je ušla Dalmacija, Istra, Kotar, Bosna, Hrvatska i Slavonija. Nedvojbeno je dakle da je uz Papu Ivana Pavla II od kojeg smo mi Hrvati imali bezrezervnu podršku i kojima je mnogima od nas srcu najbliži, papa koji je definitivno najviše učinio za nas bio upravo Papa Siksto V. 
Dakle, u toj našoj povijesnoj, kršćanskoj jezgri, imali smo čast zajedno s prethodno spomenutim biciklistima iz Hrvatske sudjelovati u Svetoj misi koju je predvodio rektor preč. Bože Radoš. Dok je iz naših srdaca crkvom orila pjesma Rajska djevo teško je bilo zadržati suze.
Prvi dio sljedećeg dana izdvojili smo za posjet bazilici Sv. Ivana Lateranskog, bazilici sv. Marije velike, i bazilici sv. Pavla izvan zidina, između kojih se teško odlučiti koja je ljepša i impozantnija. Posjetili smo i krstionicu sv. Ivana te se popeli replikom Sv. stuba (budući su originalne na rekonstrukciji) kojima se Isus penjao na suđenju Pilatu.
Ostatak dana je bio rezerviran za izlet u Monte Cassino u kojem je sv. Benedikt utemeljio najstariji red katoličke crkve-benediktince. Vozeći se autobusom do Monte Cassina od vodiča smo naučili da se upravo tu dogodila jedna od najstrašnijih bitki u 2. svjetskom ratu u kojem su život izgubile na tisuće ljudi a među njima najviše Poljaka. Hodajući do svetišta, pokušala sam imati što laganiji korak, kao i dok sam hodala po Blajburškom polju, sa strahopoštovanjem i poniznošću. Jedna župljanka se više za sebe upitala; „Gdje je bio sv. Benedikt dok su se događale sve te strahote?“. I ja sam nehotice naglas izrekla svoju misao: “Gdje i Bog, plačući nad okorjelim čovjekovim srcem kojem je dao slobodnu volju“…
Nakon razgledavanja svetišta koje je potpuno obnovljeno pedesetih godina prošlog stoljeća u baš onakvom ruhu u kojem je bilo i prije rata, u kripti u kojem se nalazi zajednički grob sv. Benedikta i njegove sestre sv. Skolastike služili smo sv. misu.
Krenuli smo natrag u Rim, već se u mislima pripremajući za posljednji dan hodočašća. Sutradan smo sa stvarima napustili naš dom u pravom smislu riječi nadajući se skorom povratku. Uputili smo se u katakombe sv. Kalista, grobnice starih kršćana koje još do kraja nisu istražene. Nastavili smo put do Loreta, najvećeg Marijanskog svetišta u Italiji. Nažalost nismo imali priliku duže se zadržati u ovom pitoresknom gradiću, jer smo nakon mise što prije trebali doći do Ancone gdje nas je čekao brod za povratak u domovinu ali je ostavio razlog za još barem jedan posjet istom. Nastavili smo s pjesmom i druženjem kako smo to običavali i za vrijeme cijelog hodočašća, postajući svjesni da smo već prerasli grupu pedesetak župljana iste župe a stvorili jednu veliku obitelj.
Što na kraju reći konkretno o ovom hodočašću ali i općenito o svim prošlim i budućim?
Sva ona otvaraju brojna pitanja: Koliko sam ja kao Hrvat svjestan utjecaja našeg malog naroda u povijesti katoličke crkve, koliko sam ja kao pojedinac svjestan dara života, provodim li svoje slobodno vrijeme gubeći se u plitkim sadržajima koja nam serviraju naši i strani mediji umjesto da proučavam
svoju povijest, vjeru, učeći svoju djecu temeljnim vrijednostima kršćanstva?
I na kraju jesam li svjestan svetosti na koju sam i ja pozvan? Čujem li da mi se Bog obraća istim onim riječima kojima se obraćao i sv. Franji, sv. Klari, sv. Riti, sv. Jeronimu, sv. Benediktu, sv. Ivanu Pavlu II? Jesam li napokon shvatio da te riječi mogu čuti samo u tišini, u najdubljim odajama svoga srca, u susretu s Isusom Kristom?
U Splitu, 30. listopada 2018. godine
Autor: Matijana Paradžik
OSTALE FOTOGRAFIJE MOŽETE POGLEDATI OVDJE : FACEBOOK
