A mi volimo fešte …
Evo jedno razmišljanje uz pričest i krizmu:
Kako sve u prirodi ima svoj ciklus, tako iza posnih korizmenih dana slijede raznorazne fešte. Ovo razdoblje poslije Uskrsa poznato i po pričestima i krizmama. Restorani se rezerviraju godinu dana unaprijed, janjci se likvidiraju naveliko, šiju se haljine po mjeri, sastavljaju se liste uzvanika, naravno svi su oni zvali nas, pa sad nije red ne pozvati rođakovu strinu jer baš su njene torte najbolje. Nisu ni izašli kroz crkvena vrata, a svetost brzo ustukne pred šarenilom darova. Što ostaje nakon proslave primanja sakramenta: tanjuri osušenih kolača, neoprano suđe, popis restoranskih, frizerskih i krojačkih troškova i komentari na račun rodbine i njihovih darova, a istinska sreća i punoća duše proizašla iz vjere ostane zaboravljena negdje između iskidanih ukrasnih papira.
Možda je ovo pretjerano a možda i nije. A ako ikad postoji prava prilika da našoj djeci damo nešto bolje od sebe, onda je to baš u vrijeme primanja svetih sakramenata. Pokušajmo nešto, manje primanja – više davanja.
Možda možemo kolače i hranu preostalu nakon proslave odnijeti u neki starački dom, sestrama koje su dežurne na hitnoj pomoći, djetetu iz razreda koje nema za školsku užinu ili ih ostaviti u pekari koja provodi akciju “kruh za poslije”.
Možda možemo u ime slavljenika uplatiti prilog nekome tko je bez posla, a prvopričesniku čestitati što je svojim darom nekome pomogao.
Možda možemo dan prije proslave s djecom otići u Caritas i darovati preraslu odjeću i zaboravljene igračke dalekim nepoznatim prijateljima.
Umjesto da im darujemo skupe darove, naučimo djecu pomaganju drugima.
Predložimo djeci da pomognu udrugama djece sa smetanjama u razvoju darujući im svoju slikovnicu ili koju kunu od iznosa primljenog za proslavu sakramenta.
Posijmo i zasadimo nešto što će rasti i razvijati se zajedno s djetetom i njegovom vjerom.
Dajmo djeci zahvalnost i ljubav
Pokušajmo urediti naše dvorište i očistiti od smeća okoliš ili najbližu livadu jer ćemo tako očistiti i dušu.
Pokušajmo se dogovoriti s uzvanicima da svi zajedno kupe slavljeniku samo jedan dar – tečaj stranog jezika, godišnju kartu za bazen, da ga počaste izletom u nacionalni park ili odlaskom na koncert, hodočašće, susret mladih, predstavu, da ih naučimo cijeniti doživljaje, prirodu, ljude, talente, ne stvari.
Pokušajmo ih podsjetiti koja je blagodat imati tekuću, pa još i toplu vodu, vodokotlić, grijanje i krevet s madracem.
Hajdemo ih zamoliti da se barem dva dana kada obuvaju svoje skupe tenisice sjete svih svojih vršnjaka koji hodaju u iskidanim, ako ikakvim, cipelama.
Pokušajmo ih naučiti da starijoj susjedi koja živi na vrhu ulice ili zgrade pomognu ponijeti namirnice i pitati je za zdravlje.
Pokušajmo biti tu za njih jedan dan bez sms-anja, fejsa, komentiranja postova, gledanja sapunica i pokazati im da nam je stalo da oni nauče pravi put.
Pokušajmo im dati nešto puno sjajnije, ljepše i važnije od tehnike, zlata ili gotovine – dajmo im ljubav, zahvalnost i pomaganje.
Svijet postaje bolji kad ih učimo da kroz život kroče manje ukrašeni darovima izvana, satovima, mobitelima, nakitom i dizajnerskom odjećom, a više obasjani darom unutrašnje svjetlosti. Taj bolji svijet sigurno je i Isus imao na umu.
Djeca su izložena i nije im jednostavno objasniti da nije sve u novcu i skupim poklonima i što je zapravo bitno u životu i čemu treba težiti. Nema granica i teško je pratiti napredak i ostati svoj. Baš zato treba se više truditi i pokušati odgojiti mlade ljude koji će cijeniti prave vrijednosti kao što su iskrenost, poštenje, prijateljstvo, a ne koliko imaš, toliko vrijediš.
Ostaje nam boriti se s pitanjem hoćemo li razočarati nečije dijete i njegove roditelje ako donesemo skromniji poklon ili će ono biti sretno što nas vidi i što ćemo provesti vrijeme zajedno – njemu u čast.Vrijedi pokušati! Tako možemo i sebe i druge obogatiti istinskim bogatstvom, a nasljednicima pružiti neprocjenljivi primjer.