Veliki redovi za ispovijed pred velike blagdane dozivaju nam u pamet koliko je potrebno njegovati praksu redovitog ispovijedanja. Ali još važnije je odgajati se za kvalitetno ispovijedanje.
Zato u nastavku slijedi priča „Sedmorica braće“ što zapravo progovara o tom sakramentu.
Jedan od moje braće je bio svjestan koliko je za zdravlje zuba važna redovita kontrola. Stoga bi dvaput godišnje, u ožujku i rujnu, odlazio svojoj zubarici. Svi smo ga cijenili zbog toga. Jednom ga je u svibnju zabolio zub. Trpio je danima nepodnošljivu bol. Predložio sam mu da ode svojoj zubarici. Odbio je tumačeći kako je već tradicija da dolazi u ožujku i rujnu te da ne zna kako bi zubarica reagirala da je potraži izvan dogovorena termina pa da će se strpjeti do rujna.
Drugi od moje braće je imao vikendicu na moru. Dražesnu kamenu kuću u kojoj se moglo odmarati dušu i tijelo. Pokraj kuće je imao bunar u koji se skupljala kišnica. Moj brat je, ako ne svaki, a ono svaki drugi tjedan odlazio u vikendicu na moru. Ali, baš uvijek bi našao bunar prazan. Nazvao bi čovjeka koji ima cisternu i napunio bi bunar vodom. Sljedeći put bi bunar opet bio prazan. On bi opet nazvao čovjeka s cisternom i opet bi nalio vodu. Tako svaki put. Pitao sam ga zašto mu je bunar svaki put prazan. Reče mi da je negdje rupa i da kroz nju voda istječe. Upitah ga nije li normalnije da se potrudi pronaći rupu i da je zakrpa, namjesto da dovodi vodu koja će se kratko zadržati, a onda će iscuriti.
Treći od moje braće je imao vrt. U vrtu je bilo povrće i cvijeće. I, kako reče pjesnik, korov koji nikne gdje god stigne. Više manje redovito bi kosio korov. I korov bi redovito opet nicao. Činilo mi se da bi bilo bolje iščupati korijen s korovom i baciti ga u vatru. On mi je na to odvratio da je korijen ionako ispod zemlje, a da je njemu stalo do toga da mu vrt izgleda lijepo, a što je pod zemljom nije njegova briga. A kositi može kad hoće. Ja sam dodao da korov nije štetan zato što narušava estetski izgled, nego zato što iscrpljuje zemlju.
Četvrti od moje braće je veoma nadareni svirač glasovira. Svira u prizemlju. A na katu održava koncerte. Tada glasovir nosi gore. Uvijek mu se ponudim da ću mu pomoći nositi ogromni koncertni glasovir na kat, ali on me ljubazno odbija tvrdeći da može sam.
Peti od moje braće obožava let balonom. Napravi sve potrebne predradnje i balon se ispuni toplim zrakom koji ga može ponijeti u visine. Ali on se nekako ne usuđuje odvojiti od zemlje. Čvrsto vezan konopima i prizemljen utezima govori mi kako će danas ili najkasnije sutra poletjeti, ali da nije sto posto siguran što još treba učiniti. Ja ga savjetujem da razveže konope koji ga sputavaju i odbaci terete pa da se vine u visine.
Šesti od moje braće putuje auto stopom. Jednoga ljeta se našao na raskrižju putova. Sunce je peklo odozgo, asfalt odozdo, a strah iznutra. Automobili su prolazili, a nitko se nije htio zaustaviti. Popio je sve što je sa sobom imao, i počeo je žednjeti. Sunce je neumorno pržilo. Počeo je ošamućen teturati i tek tada ga nitko nije htio povesti jer su mislili da je pijan. Na kraju je pao u nesvijest. U bolnici su ga spasili od dehidracije otkrivši mu da se, niti kilometar dalje od raskrižja na kojemu ga je cijeli dan žeđ mučila, nalazi benzinska pumpa s restoranom.
* * *
Kada se govori o sakramentu pokore i pomirenja valja skrenuti pozornost na šest stvari koje treba uvijek imati na pameti.
Prva stvar je da sakramentu pristupamo odmah čim nas savjest opomene da smo sagriješili, a ne da čekamo velike božićne ili uskrsne ispovijedi.
Druga stvar je molba da se sakrament ne doživljava samo kao prigoda da se ispuni posvetnom milošću, nego prvenstveno kao poziv da se otkrije zašto i čime se milost gubi te da se to poprave.
Treća stvar je zahtjev da sakrament ne bude prigoda za nabrajanje vazda istih grijeha, nego milosni trenutak u kojemu će se spoznati koji je korijen tih grijeha kako bi ga se moglo jednom zauvijek odbaciti od sebe.
Četvrta stvar je poticaj da se iskoristi mogućnost koju nam Bog daruje da zajedno s duhovnikom ponesemo teret svoje ranjenosti i palosti, da nam svećenik u sakramentalnom traženju pomogne naći put kako se popeti na višu razinu duhovnoga života.
Peta stvar je svijest da smo hram Duha Svetoga, da nas može voditi ako mu se prepustimo i odbacimo sve ono što nas sputava i ne da nam da napredujemo.
I na kraju, šesta i najvažnija stvar je molitva da ne dopustimo sebi da propadnemo nadomak izvora spasenja. Da ne odbacimo Ljubav koja nam se po sakramentu daruje.
Nikola Kuzmičić