Mi ljudi često mislimo da smo posebni, tj. naš ego nam to govori, dok u stvarnosti imamo iste probleme kao i svi ostali. Stoga se često znamo upitati zašto se nešto baš meni događa ili čime sam baš ja nešto zaslužio. Odgovor nije jednostavan niti jednoznačan. Da pojasnimo. Jeste li ikada pogriješili u životu pa očekivali nekakvu kaznu te vas je pri tome još i krivnja izjedala zbog koje ste se iskreno i kajali, a umjesto kazne osjećali ste mir? Ili vam se, ničim izazvano, nešto dobro dogodilo u životu bez da ste to tražili ili vam je trebalo? I ne mislim ovdje o materijalnim stvarima koje nam daju kratkotrajni osjećaj užitka i zadovoljstva, nego o trajnom stanju zadovoljstva i mira. Možda zvuči malo apstraktno, ali oni koji su to doživjeli znat će o čemu je riječ. Takav jedan zahvat u našem životu zovemo Božje milosrđe. I mnogi će posvjedočiti da im se jasno i nedvojbeno upravo to dogodilo.
Kaže se da je milosrđe dobrovoljna i svojevoljna pomoć nekome tko se našao u teškoj i nezavidnoj situaciji. I mnogi ga traže bilo od Boga ili od drugih ljudi, ali koliko su ga zapravo sami spremni dati i koliko smo spremni zahvaliti kad nam se dogodi čin milosrđa? U ljudskoj prirodi je da uvijek nešto tražimo, zahtijevamo, želimo – bilo posao, zdravlje, nečiju pažnju ili naklonost. No, koliko smo toga spremni dati drugima? Kako možemo zatražiti nešto, a ne dati ništa za uzvrat?
Božje milosrđe je dar, tj. da ga mi svojim snagama ne možemo zaslužiti – i to je istina, ali možemo ga moliti za milost, tražiti ga. I u trenutku kad nam Bog iskaže svoju milost – to je znak da ne možemo i ne smijemo više ostajati ravnodušni, nego moramo djelovati. 
Kaže Bog svetoj Faustini (kojoj je u snu javio da nacrta sliku milosrdnog Isusa): “Budi svjesna, ako zanemariš stvar sa slikanjem slike i cijelo djelo Milosrđa, morat ćeš polagati račun na dan Suda za veliki broj duša”. Nakon ovih riječi Faustina se nije mogla umiriti i odjednom je znala što joj je činiti. Naslikala je sliku koja je od toga trenutka postala vidljivi simbol nevidljivog Božjeg milosrđa. Na svom putu je imala mnogo sumnji, ali kako joj je sam Bog rekao: “Ponašaj se kao prosjak koji ne odbija primiti veliku milostinju, ali tim srdačnije zahvaljuje. Kad ti sada darivam veće milosti, ne izgovaraj se da ih nisi dostojna. To Ja znam. A ti se raduj i uzmi toliko puno blaga iz Mog Srca koliko možeš samo nositi, onda mi se bolje sviđaš. Još jedno ti želim reći – uzmi te milosti ne samo za sebe nego i za tvoje bližnje. To znači – ohrabri duše, koje susrećeš u povjerenju u Moje beskrajno milosrđe. Kako mnogo ljubim duše koje se potpuno pouzdaju u Mene – za njih Ja činim sve”.
Bog nam je preko ove velike svetice sve rekao, a ostatak je na nama.
Obavijesti
Što je to Uskrs?
Što je to Uskrs? Jer slavimo ga svake godine. Pojedemo i šunku, sir, kolače i jaja, a gdje je Isus? Zar ti se ne čini tada kao da smo poput apostola koji su pobjegli i zatvorili vrata. Ne računajući da Isus može doći. Oni uopće ne računaju da je Isus zbog njih uskrsnuo i da su oni uskrsli po njemu. On kroz zatvorena vrata i prozore ulazi i govori:”Mir vama!” Prestrašni, u strahu misle da vide neku utvaru.
Isus je zapravo nas promijenio, i za Uskrs treba gledati sebe. Što se to zapravo tebi dogodilo, što je to Isus tebi učinio? Mi se i dalje neprestano sablažnjavamo da još uvijek umiremo, toliko još uvijek griješimo. Često smo zli i pitamo se zar smo mi Uskrsnuće? Baš jesmo, za inat. Uskrsnuće koje nam je donio Isus Krist. To je isto kao i diploma koju dobiješ na kraju fakulteta. Diploma je tu, ali taj čovjek nema radno mjesto, on se još nije zaposlio, time ne zarađuje i ne uživa radosti te diplome, no ona je dokaza da on može raditi nove poslove. To je kao da si dobio potvrdu da ćeš sigurno u Nebo. Bit ćeš tamo gdje je Isus. Nebo ne trebamo zaslužiti. Krivo mislimo kada govorimo ako ga zaslužim doći ću u nebo. To je sasvim krivo, nebo se ne može zaslužiti, jer nebo je biti dionikom Božanske naravi. Ma tko to može raditi vrhunska dijela, da će mu Bog platiti darujući sebe? Ma tko to može, pogotovo kad smo mi ljudi grešni. Bog je svoju ljubav pokazao prema nama, baš onda kada smo bili grešni učinio nas je dionicima Božanske naravi. Iz ljubavi prema nama, bez ikakve naše plaće i zasluge. U tome je ljepota Oca Nebeskoga. To znači da je Uskrs veličanstvena eksplozija ljubavi Isusa Krista i Oca Nebeskog.
Što se to nama zapravo dogodilo na Uskrs? Jer ako ti znaš da si nešto dobio, onda znaš da s tim možeš nešto i učiniti. Mi Uskrsnućem postajemo dionici Božanske naravi. Bog je uskrisio Isusa Krista i smjestio ga sebi s desna. S njime zajedno smo i mi smješteni s desna Bogu, dakle mi smo već u Nebu. Isus nas već vidi pokraj sebe. Po Uskrsnuću dobivamo sve, bez plaće, zasluge, samo po spasenju Isusa Krista. Duša i tijelo postali su besmrtni. Krštenjem postajemo djeca Božja što znači da smo već u kući Božjoj. Tko je to dijete mora zaslužiti da bi boravilo u kući svoje majke i oca? Koje to dijete mora kupiti majčinsku i očinsku ljubav? Rođenjem bivaju ljubljeni i voljeni, isto kao i Isusovim uskrsnućem djeca Božja, postajemo Kristovi.
Kaže sv. Ivan onaj tko se opredijelio za Boga da više ne može teško griješiti, jer ako to činiš ti više ne pripadaš Bogu.
Isusovim uskrsnućem mi smo izbavljeni od đavla, đavao više nad nama nema vlasti. Oslobođeni smo od grijeha i ne umiremo smrću, već vječno živimo. Kaže Isus: “Bit ćete tamo gdje sam ja, zajedno sa mnom.”
Zajedno s njim bit ćemo jedno. Isus se ponizio i sišao među nas, a mi smo se povisili po njegovu Uskrsnuću, uzišli gore i postali dionicima Božanske naravi.
Uskrsnuće donosi otkupljenje, spasenje i oslobođenje.
To je ljepota Uskrsa!
VELIKA SUBOTA – Vazmeno bdijenje
-Blagoslov hrane u 19:00h.
-Vazmeno bdijenje u 21:00h.
Velika subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Isus je umro, Bog je mrtav. Čitav svijet stoji zaprepašten pred tajnom smrti. Isus leži u grobu. Sašao je nad pakao – nalazi se u najvećim dubinama svoje osamljenosti, i to već tri dana.
Vrata smrti kroz koja je prošao Isus čekaju sve nas. Vrata su to kroz koja nam je samima proći. Potpuna je to samoća i napuštenost. Tišina koja vlada u carstvu mrtvih izaziva strah čovjeka pred ovom samoćom. U duboku zbilju pakla i strah posljednje osamljenosti silazi Krist. Iz carstva smrti dopire poruka Velike subote: samoća je nadvladana. Postoji ruka koja nam je pružena, koja nas vodi. Pakao više nije tako strašan, on je nadvladan. Naš Bog vlada.
Od ranih kršćanskih vremena to nazivamo „noć bdijenja“. Veliki svetac katoličke crkve, Sveti Augustin, je ovo bdijenje nazivao “majkom svih bdijenja“. U ovoj se noći liturgijski proslavlja cjelokupna povijest našega spasenja.
Obred u noći počinje „Službom svjetla“. Bogoslužje počinje pred crkvom blagoslovom ognja na kojem se pali uskrsna svijeća. Oganj nas podsjeća na Duha Svetoga po kojem je Marija Djevica začela Isusa Krista i po kojem je sve stvoreno. Upaljena svijeća koju svećenik unosi u crkvu simbol je samoga Krista – i svjetla koje je obasjalo svijet.
Tim se plamenom upali i uskrsna svijeća koja predstavlja samog Isusa Krista. Svećenik na svijeću stavlja simbole A i Ω. To označava Krista koji je i početak i svršetak.
Drugi dio bdijenja je Služba riječi. Čitanja svetopisamskih tekstova, pjevanje palama, slušamo Božju riječ o stvaranju, kroz psalme hvalimo i slavimo Gospodina i njegova djela.
Čitanja završavaju svečanom pjesmom Slava Bogu na visini i tada se oglase orgulje, sva zvona na crkvama, pale se svijeće. Ovo je slavni trenutak novoga čovjeka, novoga svijeta, novoga vremena – pobijeđeni su grijeh i smrt.
Poslije Službe riječi slijedi krsna služba, blagoslivlje se voda.
Vazmeno bdijenje završava euharistijom.
Uskrs
Najljepši jezik nije onaj koji govoriš.
Najljepše djelo nije ono koje se čini.
Najljepša promjena nije ona koju se želi.
I, najljepša slika nije ona koju gledaš.
U jeziku, djelu, želji i slici skriveno je otajstvo.
U ovo proljetno vrijeme nudi nam se otkrivati to otajstvo.
U svakoj slici, djelu, želji i riječi otkrivati uskrsnu stvarnost.
Svaki, i najobičniji dan, traži jedan nadnaravni zahvat. Nitko ne može ustati u jutro i započeti novi dan, novo razdoblje života, ako ne prevlada nepravde i gorčine nakupljene prethodnih dana. Bez praštanja nema sutra, nema budućnosti. I to ne samo u odnosu na druge, nego i u odnosu na sebe. Ne možeš lako reći nekome – volim te, ako to nije tako. Kako možeš nekoga nazvati prijateljem, ako nije tako. Ne možeš biti čovjek iz navike, iz običaja, iz dosade. I onaj koji kaže da baš nije vjernik, voli čuti istinu. Onaj tko je izvaran i razočaran još više čezne za iskrenošću. Onaj tko kaže da ne može vjerovati baš je željan vjere. Kao onaj tko je smrtno žedan, njemu se čak i pričinja da vidi vodu. To je fatamorgana.
Fatamorgana je optička pojava zbog koje se pričinja kao da se u daljini vide predjeli i predmeti. Fatamorgana se često vidi u pustinjama i tropskim krajevima zbog ugrijanog zraka i prelamanja zraka svjetlosti. Izraz dolazi od talijanske riječi Fata Morgana, po vili Morgani, zloj čarobnici, za koju se vjerovalo da stvara ovu pojavu.
Zamislite čovjeka koji luta pustinjom i umire od žeđi.
I kad jednom konačno primijeti u daljini jezero okruženo drvećem, oazu, ne vjeruje svojim očima jer misli da je privid. I umire žedan.
Tako ima ljudi kojima je smisao na dohvat ruke, na dohvat srca, ali su toliko izvarani da ne vjeruju ni svome srcu.
Izabrani biblijski narod, dok je lutao pustinjom, izgubio je vjeru i zatrovao se nevjerom. Znak te nevjere su bile otrovne zmije. Mnogo naroda je stradalu od otrovnica pa su se požalili Mojsiju da nešto poduzme. Mojsije je napravio znak i podigao ga na stup. Svi koji su pogledali u taj znak – spasili su se. Mojsije je prorok koji je tako najavio Isusa. On je taj znak koji je uzdignut i uzvišen da ga svi vide i da povjeruju koji hoće.
Zato je važno očistiti srce. Od sumnji, kao Toma, od nepovjerenja, kao Petar, od straha, nesigurnosti, proračunatosti kao Juda.
Prvi dar Uskrslog Isusa je mir. Mir vama.
Kad se pojavio među učenicima, u zatvorenom prostoru, prve su mu riječi bile: Mir vama. Ne dijeli nebo i zemlju, jedno je za svaki dan a drugo za stalno, za vječnost. Mir vama je najobičniji i najrašireniji pozdrav. Isusov pozdrav je s onoga svijeta, tako vječan, a tako naravan, svagdašnji, potreban. To je Uskrs, zahvat nadnaravnoga u običnom životu.
Osuđeni Isus je proslavljeni Krist. On suzdržano prilazi, dira nasu stvarnim životnim okolnostima, jasno blagoslivlja i potiče da zaključimo ono najbitnije: o skromnosti, o humanosti.
Gospodine samo reci riječ i ozdravit će duša moja.
Zima pa proljeće…Priroda nas uči promatranju i razmatranju svakodnevnice: Svaki problem i poteškoća u sebi nose vječnost. Tako u svakom križu imamo i svoje uskrsnuće…
VELIKI PETAK
Veliki petak.
Najtužniji dan u životu kršćanina. Isus prolazi kalvariju. Stotine rana i razderotina. Smrt koja je pobjedila smrt.
Na Veliki petak nema sv. mise. Obilježava se sjećanje na Isusovu muku i smrt na križu.
Obavezan je post i nemrs. Ne jede se meso ni mesne prerađevine a dopušten je samo jedan obrok u danu. Umjesto svete mise održavaju se obredi.
Svećenik nosi odjeću crvene boje, simbol mučeničke smrti. Obredi započinju u šutnji i bez pjesme.
Oltar je bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika, da se simbolizira Isusova muka i smrt, a vjernici se u crkvi okupljaju razmišljajući o Isusovoj muci.
Evanđelje na Veliki petak je Muka, i to po Ivanu, koja se čita ili pjeva. Umjesto obične molitve vjernika, čita se točno propisana sveopća molitva, u kojoj se moli za razne potrebe i osobe.
Slijedi ljubljenje križa.
Nakon toga svaki vjernik dolazi do oltara i klanja se križu i ljubi ga.
Zatim slijedi pričest, i to s hostijama koje su posvećene na Veliki četvrtak. Nakon toga se iznosi Presveto (Kristovo tijelo u pokaznici) iz crkve, kao znak Kristove smrti.
VELIKI ČETVRTAK
Početak je u 19:00h.
Misa posvete ulja – slavi se ujutro u katedralnoj crkvi kada biskup blagoslivlja sveta ulja: krsno, bolesničko i redovničko.
Misa večere Gospodnje – Crkva se spominje niz otajstvenih događaja neposredno pred muku Gospodina našega Isusa Krista. U ovoj misi slavimo posljednju Isusovu večeru.
Ustanovljenje Euharistije i Svetog reda.
Slava se danas pjeva i kroz to vrijeme zvone sva zvona u crkvi. Nakon slave, zvona i orgulje šutjet će do Vazmenog bdijenja.
Pranje nogu – slikovitom gestom svećenik ponavlja ono što je Isus učinio svojim učenicima.
Čim završi misa, odmah se svečano prenosi i pohranjuje Sveto Otajstvo koje se čuva za sutrašnju Pričest.
Slijedi šutnja i raskrivanje oltara.
Oltar predstavlja Krista. Kao što je Krist bio na Kalvariji sramotno svučen, tako će sada misnik u spomen toga raskriti oltar.
Cvjetnica – Dan muke Gospodnje
Muka Gospodina našega Isusa Krista
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Nedjelja, 25. ožujka 2018.
Cvjetnica
Svete mise :
10:00h ( blagoslov grančica na dvorištu ispred crkve, ophod oko crkve te svečana misa s pjevnom mukom)
i 19:00h
CVJETNICA
Gospodin dolazi!
Ulazimo u Veliki tjedan. Danas, na Cvjetnicu ili nedjelju muke Gospodnje spominjemo se Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem, odnosno, ulaska u svoju muku koja slijedi nakon toga. Muka, bol, patnja. Što su to? Za svakog čovjeka predstavljaju najosobnije nutarnje osjećaje i često nam se čine, svakom ponaosob, njegove boli i patnje najveće. Samim time, kada nas i obuzmu teško vidimo dalje od toga. Znaju nam paralizirati i smanjiti kvalitetu života i u tjelesnom i u duhovnom smislu. Naizgled je ona tjelesna bol lakša, jer ako tijelo pati, a duša mirna, podnijet ćemo to hrabro, s druge pak strane, s duhovnom patnjom se malo tko može nositi.
Isus kroz sve ovo i sam prolazi – svojevoljno preuzima našu patnju i bol na se kako više nitko nikad ne bi morao prolaziti kroz što je On morao prolaziti. Za razliku od nas, koji naše boli podnosimo za i zbog nas samih i nametnute su nam iz raznoraznih razloga, bilo nas samih ili pak nekih vanjskih utjecaja. Stoga se ovaj događaj smatra najvažnijim u povijesti čovječanstva te ga možemo nazvati i najvećom Božjom intervencijom u ljudskom životu jer kako je to sv. Pavao u drugoj poslanici Filipljanima predivno sročio:
Krist Isus, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe, poslušan do smrti,
smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo prigne svako koljeno
nebesnikā, zemnikā i podzemnikā.
I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca..
Iz himna se da iščitati da uz otkupljenje kao glavni, postoji i čitavi niz drugih razloga Kristova dolaska.
Bog je postao čovjekom, kreator kreacijom i odlučio ući u povijest. Ovim činom, svemoćni i sveznajući Bog, koji nikom ne odgovara, pokazao nam je da nije samo Stvoritelj, nego trojstvo: Otac kao stvoritelj, Sin kao otkupitelj i Duh Sveti kao utješitelj čineći time temelj katoličke vjere. Također nam je svojim načinom života i djelovanjem dao smjernice kako mu biti što sličniji i živjeti po njegovim zapovijedima.
Vjeruje se da je Isus primarno došao zbog Adamovog i Evinog grijeha. Da se on nije dogodio, ne bi bilo ni potrebe za njegovim dolaskom. Zar ne? Bi li zaista Isus došao da oni nisu sagriješili? Smatram da bi. Svoje ću stavove potkrijepiti razmišljanjima starih crkvenih otaca, a vi prosudite sami.
Osim već iznesenih razloga kao što su znanje o trojstvu i davanje svog života kao primjer (što bi bilo nemoguće bez Isusova dolaska), Bog je želio svoje boštvo podijeliti s nama. Kako bismo mi tako mali i konačni, u odnosu na Boga, tako velikog i beskonačnog, mogli uopće imati odnos s njim? Odgovor je – u Isusu Kristu. Zamislite kako smo mi kršćani blagoslovljeni da imamo Boga koji je hodao među nama, bio jedan od nas, tako neposredan u poučavanju i odnosu s čovjekom! Omogućio nam je, ne neki transcendentalni, nego IZRAVNI odnos s njim u obliku čovjeka (nekoga s kim se možemo poistovjetiti) Isusa Krista. Na kraju krajeva, ostavio nam je svoje nasljeđe, čitav svoj život ispisan u Evanđeljima.
Dakle, da Adam i Eva nisu sagriješili postojao bi i dalje veliki nesrazmjer između stvoritelja koji je beskonačan i nas ljudi koji smo konačni iz čega proizlazi samo jedno rješenje – kreator je morao postati dio kreacije. Nevjerojatno, zar ne? Vašem autoru sigurno jest jer ga ta spoznaja uvijek iznova oduševljava, pa i sad, u nastajanju ovog teksta.
Na današnji dan se postavlja bitno pitanje : Kako i na koji način ćemo dočekati Gospodinov dolazak u naše živote? Dok se odazivamo i dok nas ima u ovako velikom broju – ima nade, ali, ne zaboravimo, to je tek početak.
Neka nam Veliki tjedan posluži da korak po korak, dan po dan, u miru s Isusom, prođemo put od njegovog ulaska u Jeruzalem do samog Uskrsnuća.
5. Korizmena nedjelja-Zašto trebamo vršiti volju Božju?
Zašto trebamo vršiti volju Božju? Da budemo sretni
A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!«
Danas nam Bog govori o smislu našeg postojanja na ovoj zemlji. Naš jedini smisao ovozemaljskog života i postojanja je vršiti volju Božju i ništa drugo, jer kako kaže tko je bude vršio bit će počašćen. Zašto nam je posebno bitno vršiti Božju volju i živjeti u skladu s njom? Da se da odgovor na ovo pitanje bolje je reći što se događa ako je ne vršimo. Naime, onda smo prepušteni sami sebi, svojim slabostima i posljedicama koje one nose i tad naš križ postane pretežak. Koliko li smo samo puta čuli da Bog nikad ne daje preteške križeve, nego taman onoliko teške kolike ih mi možemo podnijeti. I to je istina, ali samo ako vršimo Božju volju, jer je onda taj križ od Boga. U suprotnom mi svojim postupcima sami sebe nerijetko opteretimo preteškim križevima.
Ne činimo mi Bogu uslugu, niti je njemu važno da vršimo njegovu volju, naprotiv, Bog nama time čini uslugu jer točno zna što nama treba i što nas čini sretnima. Volja Božja neće uvijek biti bezbolna, ali u konačnici je to najsavršeniji put ka smislenom i ispunjemom životu.
Zašto je ovo bitno? Kažu ljudi da im je u životu najbitnije da imaju svoj mir, duševni mir, da mogu mirno spavati. I većina će ovo potvrditi. I zašto onda toliko nesreća, tjeskoba, grijeha, nepravdi? Jer se ne vrši Božja volja, nego svoja, ljudska, sebična. Koliko nam se puta nakon čina grijeha javlja osjećaj krivnje i nakon toga naknadna pamet, pa se utječemo Bogu da nam se vrati vrijeme, jer bi se tada drugačije ponijeli. A taj osjećaj krivnje je najveći neprijatelj čovjekova mira, što za posljedicu ima narušavanje čovjekova duševnog zdravlja, pa čak u nekim situacijama i tjelesnog.
I zato je bitno osluškivati što nam Bog želi poručiti i kada saznamo što je to, djelovati u skladu s time. Samo ćemo tada biti istinski sretni i ispunjeni. Ne smijemo se prepasti kad nam Bog govori, jer što god dolazi od njega, dobro je. Moramo tada biti hrabri, jer ćemo naići na osudu društva, okoline pa čak i najbližih. Ovo je jako bitno jer ćemo tada i samo tada imati onaj mir koji kažu ljudi da im je najbitniji u njihovim životima, mir koji daje Bog.
Samo vršeći Božju volju naš križ ne može nikada postati pretežak, ma koliko god patili, kolike god nas nesreće snašle ili nepravde doživjeli.
4. korizmena nedjelja – B
Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu
Nedjelja, 11. ožujka 2018.
Svete mise: 9:00h, 11:00h i 18:00h