Muka Gospodina našega Isusa Krista

 

Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

Nedjelja, 25. ožujka 2018.

Cvjetnica

Svete mise :

10:00h ( blagoslov grančica na dvorištu ispred crkve, ophod oko crkve te svečana misa s pjevnom mukom)

i 19:00h

Evanđelje dana

Razmišljanje

Župni listić

 

Pročitajte više

Gospodin dolazi!

Ulazimo u Veliki tjedan. Danas, na Cvjetnicu ili nedjelju muke Gospodnje spominjemo se Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem, odnosno, ulaska u svoju muku koja slijedi nakon toga.  Muka, bol, patnja. Što su to? Za svakog čovjeka predstavljaju najosobnije nutarnje osjećaje i često nam se čine, svakom ponaosob, njegove boli i patnje najveće. Samim time, kada nas i obuzmu teško vidimo dalje od toga. Znaju nam paralizirati i smanjiti kvalitetu života i u tjelesnom i u duhovnom smislu. Naizgled je ona tjelesna bol lakša, jer ako tijelo pati, a duša mirna, podnijet ćemo to hrabro, s druge pak strane, s duhovnom patnjom se malo tko može nositi.
Isus kroz sve ovo i sam prolazi – svojevoljno preuzima našu patnju i bol na se kako više nitko nikad ne bi morao prolaziti kroz što je On morao prolaziti. Za razliku od nas, koji naše boli podnosimo za i zbog nas samih i nametnute su nam iz raznoraznih razloga, bilo nas samih ili pak nekih vanjskih utjecaja. Stoga se ovaj događaj smatra najvažnijim u povijesti čovječanstva te ga možemo nazvati i najvećom Božjom intervencijom u ljudskom životu jer kako je to sv. Pavao u drugoj poslanici Filipljanima predivno sročio:

Krist Isus, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe, poslušan do smrti,
smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi

i darova mu ime,

ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo prigne svako koljeno
nebesnikā, zemnikā i podzemnikā.
I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca..

 

 

Iz himna se da iščitati da uz otkupljenje kao glavni, postoji i čitavi niz drugih razloga Kristova dolaska.
Bog je postao čovjekom, kreator kreacijom i odlučio ući u povijest. Ovim činom, svemoćni i sveznajući Bog, koji nikom ne odgovara, pokazao nam je da nije samo Stvoritelj, nego trojstvo: Otac kao stvoritelj, Sin kao otkupitelj i Duh Sveti kao utješitelj čineći time temelj katoličke vjere. Također nam je svojim načinom života i djelovanjem dao smjernice kako mu biti što sličniji i živjeti po njegovim zapovijedima.
Vjeruje se da je Isus primarno došao zbog Adamovog i Evinog grijeha. Da se on nije dogodio, ne bi bilo ni potrebe za njegovim dolaskom. Zar ne? Bi li zaista Isus došao da oni nisu sagriješili? Smatram da bi. Svoje ću stavove potkrijepiti razmišljanjima starih crkvenih otaca, a vi prosudite sami.
Osim već iznesenih razloga kao što su znanje o trojstvu i davanje svog života kao primjer (što bi bilo nemoguće bez Isusova dolaska), Bog je želio svoje boštvo podijeliti s nama. Kako bismo mi tako mali i konačni, u odnosu na Boga, tako velikog i beskonačnog, mogli uopće imati odnos s njim? Odgovor je – u Isusu Kristu. Zamislite kako smo mi kršćani blagoslovljeni da imamo Boga koji je hodao među nama, bio jedan od nas, tako neposredan u poučavanju i odnosu s čovjekom! Omogućio nam je, ne neki transcendentalni, nego IZRAVNI odnos s njim u obliku čovjeka (nekoga s kim se možemo poistovjetiti) Isusa Krista. Na kraju krajeva, ostavio nam je svoje nasljeđe, čitav svoj život ispisan u Evanđeljima.
Dakle, da Adam i Eva nisu sagriješili postojao bi i dalje veliki nesrazmjer između stvoritelja koji je beskonačan i nas ljudi koji smo konačni iz čega proizlazi samo jedno rješenje – kreator je morao postati dio kreacije. Nevjerojatno, zar ne? Vašem autoru sigurno jest jer ga ta spoznaja uvijek iznova oduševljava, pa i sad, u nastajanju ovog teksta.
Na današnji dan se postavlja bitno pitanje : Kako i na koji način ćemo dočekati Gospodinov dolazak u naše živote? Dok se odazivamo i dok nas ima u ovako velikom broju – ima nade, ali, ne zaboravimo, to je tek početak.

Neka nam Veliki tjedan posluži da korak po korak, dan po dan, u miru s Isusom, prođemo put od njegovog ulaska u Jeruzalem do samog Uskrsnuća.

Pročitajte više

Pročitajte više

 

 

Pročitajte više

Zašto trebamo vršiti volju Božju? Da budemo sretni

A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!«

Danas nam Bog govori o smislu našeg postojanja na ovoj zemlji. Naš jedini smisao ovozemaljskog života i postojanja je vršiti volju Božju i ništa drugo, jer kako kaže tko je bude vršio bit će počašćen. Zašto nam je posebno bitno vršiti Božju volju i živjeti u skladu s njom? Da se da odgovor na ovo pitanje bolje je reći što se događa ako je ne vršimo. Naime, onda smo prepušteni sami sebi, svojim slabostima i posljedicama koje one nose i tad naš križ postane pretežak. Koliko li smo samo puta čuli da Bog nikad ne daje preteške križeve, nego taman onoliko teške kolike ih mi možemo podnijeti. I to je istina, ali samo ako vršimo Božju volju, jer je onda taj križ od Boga. U suprotnom mi svojim postupcima sami sebe nerijetko opteretimo preteškim križevima.
Ne činimo mi Bogu uslugu, niti je njemu važno da vršimo njegovu volju, naprotiv, Bog nama time čini uslugu jer točno zna što nama treba i što nas čini sretnima. Volja Božja neće uvijek biti bezbolna, ali u konačnici je to najsavršeniji put ka smislenom i ispunjemom životu.
Zašto je ovo bitno? Kažu ljudi da im je u životu najbitnije da imaju svoj mir, duševni mir, da mogu mirno spavati. I većina će ovo potvrditi. I zašto onda toliko nesreća, tjeskoba, grijeha, nepravdi? Jer se ne vrši Božja volja, nego svoja, ljudska, sebična. Koliko nam se puta nakon čina grijeha javlja osjećaj krivnje i nakon toga naknadna pamet, pa se utječemo Bogu da nam se vrati vrijeme, jer bi se tada drugačije ponijeli. A taj osjećaj krivnje je najveći neprijatelj čovjekova mira, što za posljedicu ima narušavanje čovjekova duševnog zdravlja, pa čak u nekim situacijama i tjelesnog.
I zato je bitno osluškivati što nam Bog želi poručiti i kada saznamo što je to, djelovati u skladu s time. Samo ćemo tada biti istinski sretni i ispunjeni. Ne smijemo se prepasti kad nam Bog govori, jer što god dolazi od njega, dobro je. Moramo tada biti hrabri, jer ćemo naići na osudu društva, okoline pa čak i najbližih. Ovo je jako bitno jer ćemo tada i samo tada imati onaj mir koji kažu ljudi da im je najbitniji u njihovim životima, mir koji daje Bog.
Samo vršeći Božju volju naš križ ne može nikada postati pretežak, ma koliko god patili, kolike god nas nesreće snašle ili nepravde doživjeli.

 

Pročitajte više

Bog je poslao Sina na svijet da se svijet spasi po njemu

 

 

Nedjelja, 11. ožujka 2018.

Svete mise: 9:00h, 11:00h i 18:00h

 

Evanđelje dana

Razmišljanje

Župni listić

 

Pročitajte više

U 4. korizmenoj nedjelji Gospodin stavlja pred Crkvu jedno veliko pitanje, ali istovremeno nam daje i odgovor. Govori nam o pitanju vjere i nevjere, o pitanu vjere i djela. U današnjem se vremenu kao i u ondašnjem pojavljuje problem nevjere kako kaže prvo čitanje: „U one dane: Svi su svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru sljedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu.“ Ili u današnje vrijeme, koliko smo puta čuli da neko ne ide u crkvu, ali je dobar čovjek.

Ovakvo razmišljanje je postalo najveći neprijatelj današnjeg vjernika i današnje crkve. Zašto?

Pa sveti Pavao nam u drugom čitanju kaže: „Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao“. Dakle, vjerom smo spašeni, a ne djelima. Što znači, uzalud sva dobrota čovjeku, ako nema vjere, jer ćemo svi, ma koliko dobri bili na kraju umrijeti. Nitko neće izbjeći smrt, ali samo će oni koji budu vjerovali biti spašeni. Vidimo da dobrota sama po sebi nije dovoljna. Jer da je dovoljna i da se čovjek svojim snagama može spasiti ne bi slao svoga sina da umre za nas kako kaže evanđelje: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega“. Ovdje dobivamo i odgovor što će se dogoditi ako ne budemo imali vjere, odgovor koji mnogi ljudi ne žele prihvatiti. Naime, slijedi osuda, to jest propast za takve.
Tako da za ukidanje odnosa s Bogom, ne odlazaka na misu ili ispovijedi nema opravdanja, ma koliku god traumu imali, nepravdu proživjeli, tragediju doživjeli ili bili ljuti na Boga, jer bez Njega nema spasa.
Zašto onda činiti dobra djela ako se spašavamo po vjeri, a ne po djelima? Zato što je vjera bez dijela mrtva vjera. Što to znači? To znači da su djela dokaz nečije vjere. Naša nam dijela pokazuju kolika nam je vjera, odnosno nevjera. Kao što je čovjek bez vjere, a s djelima samo dobar čovjek, tako je čovjek s vjerom, a bez dijela običan nevjernik. Da, dobro ste pročitali, običan nevjernik. Zašto? Zato što je najveći dokaz nečije nevjere ne privući druge ljude vjeri svojim životom i primjerom.
I zaključno, djela govore kakva nam je vjera, a po vjeri se spašavamo.

 

Pročitajte više

3. KORIZMENA NEDJELJA –  „Koji su plodovi tvoje vjere?“

 

„Nije smisao samo čuvati se grijeha i živjeti život da ne činimo zlo, jer nas se na posljednjem sudu neće pitati koje zlo nismo učinili, nego koja smo dobra činili. Pitat će nas se koliko smo donosili Boga, koliko smo svjedočili Boga.“

U trećoj korizmenoj nedjelji Bog nam govori da ispitamo smisao naše vjere, plodove naše vjere. Plodovi vjere događaju se našim srcima, i u srcima onih kojima im ih mi donesemo. Pa što je onda smisao naše vjere, našeg vjerničkog života i naše vjerničke prakse da nam Isus ne bi kao i Židovima iz evanđelja isprevrtao sve s našeg stola što mu donesemo u ime vjere, u ime Božje i onoga što smo napravili u našem životu? Smisao naše vjere je da sve što činimo, činimo u ime Boga, da rastemo i kako Isus reče da postanemo hram Božji i da druge ljude dovedemo do toga. Ako Bog ne dopire do nas, nećemo se spasiti, naša vjera će biti površna, fasadna, lažna. I sami ćemo na takav način formalno drugima prinositi našu vjeru. Upravo se to se dešavalo starim Židovima i zato ima je Isus s razlogom: „rasu novac i stolove isprevrta“, jer su bili površni.
Na koji još način izbjeći takav sud? Pa u prvom čitanju čujemo kako nam Bog daje zapovijedi po kojima trebamo živjeti, Deset Božjih zapovijedi. One su tu da nas čuvaju od egoizma, sebičnosti, strasti, zla… Zašto? Zato da prazninu koju inače ispunjavaju ovi grijesi i slabosti, ispuni Bog. Nije smisao samo čuvati se grijeha i živjeti život da ne činimo zlo, jer nas se na posljednjem sudu neće pitati koje zlo nismo učinili, nego koja smo dobra činili. Pitat će nas se koliko smo donosili Boga, koliko smo svjedočili Boga. Zato nam služe božje zapovijedi, da zlo koje nam je Bog rekao da ne činimo, zamijenimo čineći dobro.
Danas nas Bog baš upozorava na egocentrizam i formalnost kojim mi ljudi često živimo naše živote. I ove su slabosti utoliko opasnije ako je čovjeku više dano, ako ima više darova i u mogućnosti je više pomoći u crkvi. „Jao onima kojima je dano da dobro misle o Bogu, a ako te darove koriste služeći drugim idolima kao što su novac i materijalno“, kažu sveci, jer je njihova odgovornost velika, veća od drugih kojima nije dano da spoznaju Boga. Kaže danski filozof i teolog Soren Kierkegaard: “Ali mi smo kršćani grupa spletkaroša i varalica. Pravimo se kako nismo u stanju razumjeti Sveti Pismo, jer jako dobro znamo kako onoga trena kada shvatimo Sveto Pismo, onda smo obavezni djelovati sukladno s njim“. I zaista, mi se kršćani znamo praviti blesavi i biti selektivni u našem služenju Bogu, određujući sami što je grijeh, a što ne i pri tome smo nekad u suprotnosti onome što kaže Sveto Pismo.
I zato nam Isus ima puno pravo isprevrtati sve darove sa stola koje mu u konačnici donesemo ako živimo isprazno i formalno. I zaključno, da bismo izbjegli sudbinu koja je zadesila farizeje, moramo osim poštivanja zakona, Boga staviti u centar svega i sve što činimo činiti iz ljubavi prema njemu.

Pročitajte više

Jučer, na prvi petak u svom pastirskom pohodu našu župnu zajednicu posjetio je nadbiskup Marin Barišić. Tom prigodom blagoslovljene su postaje križnog puta kojeg su naslikale ruke naše župljanke Ivane Bilić Antičević. Molitvom križnog puta i svetom misom koju je predvodio sam nadbiskup uveličan je ovaj događaj. Nakon mise u prostorijama crkve nastavili smo druženje s nadbiskupom koji je strpljivo slušao i odgovarao na mnoga postavljena pitanja. Pozvao je nas vjernike da i ovo korizmeno vrijeme iskoristimo za novi početak, za promjenu rekavši: “Napravite reviziju i inventuru ovoga društva..”

Nadbiskup je posjetio Jerka Jurasa i njegovu obitelj. Jerko je dugo godina nepokretan i teško govori, ali njegova obitelj je stalno uz njega. Nadbiskup im je čestitao na vjeri i ustrajnosti. Nadbiskupa je pozdravila “ekipa” u domu Vita koja slavi treću životnu dob. Nismo, rekoše, više tjelesno mladi ali se nalazimo u istom brodu Crkve i vjere. Vi ste također obitelj, vi ste biblioteka iskustva koju dobri Bog beskrajno cijeni, poručio je nadbiskup, blagoslovio ih i obećao povezanost u molitvi.

Hvala nadbiskupu na dolasku, poticajnim riječima i obećanoj molitvi.

Hvala Ivani Bilić Antičević na predivnim slikama koje ne samo da krase zidove naše crkve nego su i poticaj na jedan dublji i veći nivo razmišljanja, molitve o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću.

 

FOTO GALERIJA

Pročitajte više

Križni put naslikala je naša župljanka Ivana Bilić Antičević

Dragi župljani, u petak u 18:00h našu župnu zajednicu u svom pastoralnom pohodu posjetiti će nadbiskup Marin Barišić.
Tom prigodom biti će blagoslov KRIŽNOG PUTA i sveta misa koju predvodi mons. Marin Barišić.

Pročitajte više

Sinoptička evanđelja (po Mateju, Marku i Luki)

Tema ovogodišnjih biblijskih večeri bit će evanđelja po Mateju, Marku i Luki koja se nazivaju sinoptička evanđelja, budući da ova tri evanđelista pokazuju mnoge podudarnosti u prikazivanju i opisivanju pojedinih događaja, razlikujući se u tome od Ivanova evanđelja. 
Proučavanjem odabranih odlomaka iz pojedinih evanđelja, a osobito čitanja u Vazmenoj noći,
Božja riječ moći će se potpunije shvatiti i primijeniti u svakodnevnom životu.

Ponedjeljak, 26. veljače 2018.

Tema: Uvod i Evanđelje po Mateju

Ponedjeljak, 5. ožujka 2018.

Tema: Evanđelje po Marku

Ponedjeljak, 12. ožujka 2018.

Tema: Evanđelje po Luki

Ponedjeljak, 19. ožujka 2018.

Tema: Liturgijska čitanja Vazmenoga bdijenja  

 

Svakog ponedjeljka u 20:00h.

Pročitajte više