CVJETNICA

Gospodin dolazi!

Ulazimo u Veliki tjedan. Danas, na Cvjetnicu ili nedjelju muke Gospodnje spominjemo se Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem, odnosno, ulaska u svoju muku koja slijedi nakon toga.  Muka, bol, patnja. Što su to? Za svakog čovjeka predstavljaju najosobnije nutarnje osjećaje i često nam se čine, svakom ponaosob, njegove boli i patnje najveće. Samim time, kada nas i obuzmu teško vidimo dalje od toga. Znaju nam paralizirati i smanjiti kvalitetu života i u tjelesnom i u duhovnom smislu. Naizgled je ona tjelesna bol lakša, jer ako tijelo pati, a duša mirna, podnijet ćemo to hrabro, s druge pak strane, s duhovnom patnjom se malo tko može nositi.
Isus kroz sve ovo i sam prolazi – svojevoljno preuzima našu patnju i bol na se kako više nitko nikad ne bi morao prolaziti kroz što je On morao prolaziti. Za razliku od nas, koji naše boli podnosimo za i zbog nas samih i nametnute su nam iz raznoraznih razloga, bilo nas samih ili pak nekih vanjskih utjecaja. Stoga se ovaj događaj smatra najvažnijim u povijesti čovječanstva te ga možemo nazvati i najvećom Božjom intervencijom u ljudskom životu jer kako je to sv. Pavao u drugoj poslanici Filipljanima predivno sročio:

Slikovni rezultat za cvjetnica
Krist Isus, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe, poslušan do smrti,
smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi

i darova mu ime,

Slikovni rezultat za cvjetnicaime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo prigne svako koljeno
nebesnikā, zemnikā i podzemnikā.
I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca..

 

 

Iz himna se da iščitati da uz otkupljenje kao glavni, postoji i čitavi niz drugih razloga Kristova dolaska.
Bog je postao čovjekom, kreator kreacijom i odlučio ući u povijest. Ovim činom, svemoćni i sveznajući Bog, koji nikom ne odgovara, pokazao nam je da nije samo Stvoritelj, nego trojstvo: Otac kao stvoritelj, Sin kao otkupitelj i Duh Sveti kao utješitelj čineći time temelj katoličke vjere. Također nam je svojim načinom života i djelovanjem dao smjernice kako mu biti što sličniji i živjeti po njegovim zapovijedima.
Vjeruje se da je Isus primarno došao zbog Adamovog i Evinog grijeha. Da se on nije dogodio, ne bi bilo ni potrebe za njegovim dolaskom. Zar ne? Bi li zaista Isus došao da oni nisu sagriješili? Smatram da bi. Svoje ću stavove potkrijepiti razmišljanjima starih crkvenih otaca, a vi prosudite sami.
Osim već iznesenih razloga kao što su znanje o trojstvu i davanje svog života kao primjer (što bi bilo nemoguće bez Isusova dolaska), Bog je želio svoje boštvo podijeliti s nama. Kako bismo mi tako mali i konačni, u odnosu na Boga, tako velikog i beskonačnog, mogli uopće imati odnos s njim? Odgovor je – u Isusu Kristu. Zamislite kako smo mi kršćani blagoslovljeni da imamo Boga koji je hodao među nama, bio jedan od nas, tako neposredan u poučavanju i odnosu s čovjekom! Omogućio nam je, ne neki transcendentalni, nego IZRAVNI odnos s njim u obliku čovjeka (nekoga s kim se možemo poistovjetiti) Isusa Krista. Na kraju krajeva, ostavio nam je svoje nasljeđe, čitav svoj život ispisan u Evanđeljima.
Dakle, da Adam i Eva nisu sagriješili postojao bi i dalje veliki nesrazmjer između stvoritelja koji je beskonačan i nas ljudi koji smo konačni iz čega proizlazi samo jedno rješenje – kreator je morao postati dio kreacije. Nevjerojatno, zar ne? Vašem autoru sigurno jest jer ga ta spoznaja uvijek iznova oduševljava, pa i sad, u nastajanju ovog teksta.
Na današnji dan se postavlja bitno pitanje : Kako i na koji način ćemo dočekati Gospodinov dolazak u naše živote? Dok se odazivamo i dok nas ima u ovako velikom broju – ima nade, ali, ne zaboravimo, to je tek početak.

Neka nam Veliki tjedan posluži da korak po korak, dan po dan, u miru s Isusom, prođemo put od njegovog ulaska u Jeruzalem do samog Uskrsnuća.