Ovo pitanje, koje se u pastoralnome djelovanju može čuti češće, prvenstveno je rođeno iz iskrene euharistijske pobožnosti i poštovanja, pa stoga nudi priliku progovoriti o nutarnjim razlozima pojedinih liturgijskih odredaba. Naime, neki su koncilski oci promicali misao, a onda i zahtjev, da se vjernik može pričestiti svaki put kad sudjeluje u euharistijskome slavlju. Načelno se on može teološki lako opravdati i taj je odgovor točan. No, takav zahtjev nije bio razmatran zbog činjenice da se pričest nije htjela svesti na čin pobožnosti koji bi težište stavio na količinu, a ne na kakvoću.
Gledajući povijest odredaba, taj otklon od pogrješne duhovnosti moguće je vidjeti u naputku Immensae caritatis (1973.), u kojemu se naglašavao prastari običaj prema kojemu je vjernicima dano da se pričeste samo jedanput na dan. U naputku stoji da se ta norma ne može prekršiti iz razloga pobožnosti. Naznačene su i »posebne prigode« i okolnosti u kojima će vjernicima »biti dopušteno« pričestiti se i drugi put na dan. U tim posebnim prigodama riječ je uvijek o sudjelovanju na drugom svečanom i iznimno važnom euharistijskom slavlju unutar istoga dana (npr. na obrednim misama). Novi Zakonik kanonskoga prava deset godina kasnije (1983.) izišao je ususret mnogim željama i traženjima, određujući da se može pričestiti i drugi put u istome danu, ali samo unutar euharistijskoga slavlja u kojem se sudjeluje (kan. 917). Moglo bi se reći da je time stara norma ublažena i pojednostavljena. Zakonik, na tragu konstitucijeSacrosanctum Concilium (br. 65) ističe pričešćivanje tijekom euharistijskoga slavljenja. Konstitucija pak nudi i razloge za to, navodeći da je pričest savršeno udioništvo u misi, ali jednako tako upozorava na još nešto što se previđa, a to je važnost pričešćivanja hostijama posvećenim na tome slavlju.
Glede pričešćivanja izvan mise traži se »opravdan razlog«, a on se nalazi najčešće u području nemogućnosti prisustvovanja misi zbog obveze rada ili pak zbog bolesti, a što se obreda tiče, postoje posebne liturgijske norme o pričešćivanju izvan mise. U odnosu na prijašnje, sadašnji obredi tvore istinsko slavljenje u kojemu se razvija značenje pričesti, ‘ne dopuštajući uokvirivanje čitavoga događanja u pomalo infantilnu rečenicu o »primanju Isusa u svoje srce«. Biblijski jezik i govor, koji rabi i sam Isus na Posljednjoj večeri i koji se može čuti u svakoj euharistiji, progovara na drukčiji način: »Uzmite i jedite od ovoga svi. Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati. Uzmite i pijte … « Pričest se mora otvoriti obzoru vjere, Kristovoj osobi i istodobno značenju njegove smrti i uskrsnuću, djelu koje nam je dano putem sakramentalnih znakova kruha i vina. Pričest, iako u sebi sadrži odnos na osobnoj razini između vjernika i Isusa, događa se uobrednome slavljenju koje posadašnjuje Vazam. Ona je sudjelovanje na oltaru, gozbenome i žrtvenome stolu, zajedno s braćom i sestrama u vjeri, u ozračju slavlja i radosti – kao predokus nebeske gozbe.
Zbog toga, ispod odredbe da se valja pričešćivati tijekom misnoga slavlja moguće je nazreti narav pričesti koja je zbiljsko i crkveno udioništvo na spomenčinskome obredu Kristove smrti i uskrsnuća, na činu koji je dobio ime po molitvi koju je on ‘izgovorio’(zahvali) – euharistija. Ni u jednome trenutku ne smije se ni pomisliti da se ovakvim pristupom dokida bilo što od sabranosti i prisnosti s Gospodinom, ali zacijelo ne bi bilo u skladu s njegovom voljom, ako bismo se zatvorili u sebe, zaboravljajući da smo članovi Božje obitelji koju Otac poziva na gozbu ljubavi kako bismo postali »jedno tijelo i jedan duh«.
Teološki teorijski stoji načelo: svaki put kad se sudjeluje u euharistiji moguće je pričestiti se, ali praktički se to može ograničiti na dvaput na dan jer se iz zahtjeva za još brojnijim pričešćivanjem prolama drugo pitanje: Ima li opravdanja i gdje je euharistijska duhovnost vjernika u njegovoj zauzetosti za bližnjega, ako ima vremena za dolaženje na tri ili više misa dnevno? Je li provjerio treba li susjed kakvu pomoć, je li pohodio bolesne, zauzeo se u kakvoj karitativnoj djelatnosti … ? Može li se u tome slučaju govoriti o pobožnosti ili o nečem drugom? Ljubav treba euharistiju, ali i euharistija ljubav.
Izvor: Ante Crnčević, Ivan Šaško „Pred liturgijskim slavljem“, HILP, Zagreb, 2011.