Stišavanje oluje na moru: čudo možemo shvatiti u povijesnom sklopu, u događaju na uskovitlanu moru, ali je za nas daleko važnija egzistencijalna poruka čuda. Jer ono što se jednom zbilo ima trajnu vrijednost, pogotovo stoga što je svatko suočen i u vlastitom životu s ‘morem’, ‘olujom’, ‘noći’ u kojoj se nakon ‘sparine i žege’ spušta olujni vjetar i kovitla i uzburkava u čovjeku i oko njega sve. Pripovijest o smirivanju oluje na moru znamen je čovjekove životne ugroženosti. Brodica našega života ne brodi uvijek mirnim vodama, uvijek imamo i ugroze olujna mora. Bacani smo desno-lijevo, nevolje nas biju, valovlje, bezdane vode.
Ovdje se otvara more u svojoj bezdanoj dubini, prijeti da proguta sve, pod čovjekom se otvara ponor. Apostoli su u egzistencijalnom strahu koji ih je posve ukočio. Ali taj se strah od potonuća na moru dade prenijeti i u čovjekovo srce koje je poput mora, bezdana koje može nositi ali i progutati. Ono je prostor nesvjesnoga i besvjesnoga, gdje katkad vlada ‘bonaca’, tišina, mir, a nekad se zna do te mjere uskovitlati da smo s psalmistom prisiljeni vapiti Gospodinu kako su nam ‘došle vode do grla’, kako se gušimo, kako smo zapali u duboko blato i sl. Kako postići u takvim situacijama mir, kome zavapiti i kome se obratiti? Kako nadići taj strah koji nas guši? Kamo baciti sidro, i gdje je čvrsto tlo koje drži i more? Ta i more mora imati svoje dno, svoj nutarnji oslonac! Gdje je naše životno sidrište? Uporište?
Moramo biti svjesni u dubini svoje duše da je Gospodin na istoj lađici s nama. I da počiva, na pramcu, da odmara. Da je i u našem srcu. “Kamo i kako plovi moj brod?” Doći će dan svakome od nas kad će svaki mudri savjet i svaki liječnik i svećenik stajati nad nama bespomoćni, kad stupimo na rubno područje svoje egzistencije. I kad nam je polagati račun o plovidbi, životu. Hoćemo li u onome smrtnom strahu koji svakog čovjeka obuzima moći baciti sidro Gospodinu i doviknuti mu. On je i u lađi, ali i na drugoj obali, gdje nam je spreman doček (usp. Iv 21,4 sl). Upravo je u tome umijeće življenja. Mirne luke su samo životne epizode, mali predasi. Plovit nam je, pustiti jedra u pravom smjeru. Svijet treba odvažnih ‘pomoraca’, misionara, proroka u oluji. Koji hvataju SOS – vapaje brodolomaca. Koliko je danas po našim ulicama razorenih i nasukanih egzistencija, propalih, beznadnih, očajnih, koliko samo ruševina?! Njima treba reći da je Bog i uz njih, da ih nikad ne napušta. Donijeti radosnu poruku Isusa Krista. Zbog tih i takvih treba isploviti iz toplog kutka vlastite kuće, građanskoga lažnog mira, tihog samozadovoljstva s vlastitom vjerom i poći čovjeku potrebniku. Kao Isus.
Kad učenici viču Gospodinu u svojoj tjeskobi, kao, on naizgled ne mari što oni ginu, Gospodin odgovara, kako je taj uzvik posve suvišan. Prekorava ih zbog malodušja i malovjerja. Nije riječ o tome hoće li se barka života prevrnuti ili napuniti vodom, već je riječ o tome, vjerujemo li da je Gospodin s nama u svakoj prilici našeg života.
(fra Tomislav Pervan)