Mi ljudi često mislimo da smo posebni, tj. naš ego nam to govori, dok u stvarnosti imamo iste probleme kao i svi ostali. Stoga se često znamo upitati zašto se nešto baš meni događa ili čime sam baš ja nešto zaslužio. Odgovor nije jednostavan niti jednoznačan. Da pojasnimo. Jeste li ikada pogriješili u životu pa očekivali nekakvu kaznu te vas je pri tome još i krivnja izjedala zbog koje ste se iskreno i kajali, a umjesto kazne osjećali ste mir? Ili vam se, ničim izazvano, nešto dobro dogodilo u životu bez da ste to tražili ili vam je trebalo? I ne mislim ovdje o materijalnim stvarima koje nam daju kratkotrajni osjećaj užitka i zadovoljstva, nego o trajnom stanju zadovoljstva i mira. Možda zvuči malo apstraktno, ali oni koji su to doživjeli znat će o čemu je riječ. Takav jedan zahvat u našem životu zovemo Božje milosrđe. I mnogi će posvjedočiti da im se jasno i nedvojbeno upravo to dogodilo.
Kaže se da je milosrđe dobrovoljna i svojevoljna pomoć nekome tko se našao u teškoj i nezavidnoj situaciji. I mnogi ga traže bilo od Boga ili od drugih ljudi, ali koliko su ga zapravo sami spremni dati i koliko smo spremni zahvaliti kad nam se dogodi čin milosrđa? U ljudskoj prirodi je da uvijek nešto tražimo, zahtijevamo, želimo – bilo posao, zdravlje, nečiju pažnju ili naklonost. No, koliko smo toga spremni dati drugima? Kako možemo zatražiti nešto, a ne dati ništa za uzvrat?
Božje milosrđe je dar, tj. da ga mi svojim snagama ne možemo zaslužiti – i to je istina, ali možemo ga moliti za milost, tražiti ga. I u trenutku kad nam Bog iskaže svoju milost – to je znak da ne možemo i ne smijemo više ostajati ravnodušni, nego moramo djelovati. 
Kaže Bog svetoj Faustini (kojoj je u snu javio da nacrta sliku milosrdnog Isusa): “Budi svjesna, ako zanemariš stvar sa slikanjem slike i cijelo djelo Milosrđa, morat ćeš polagati račun na dan Suda za veliki broj duša”. Nakon ovih riječi Faustina se nije mogla umiriti i odjednom je znala što joj je činiti. Naslikala je sliku koja je od toga trenutka postala vidljivi simbol nevidljivog Božjeg milosrđa. Na svom putu je imala mnogo sumnji, ali kako joj je sam Bog rekao: “Ponašaj se kao prosjak koji ne odbija primiti veliku milostinju, ali tim srdačnije zahvaljuje. Kad ti sada darivam veće milosti, ne izgovaraj se da ih nisi dostojna. To Ja znam. A ti se raduj i uzmi toliko puno blaga iz Mog Srca koliko možeš samo nositi, onda mi se bolje sviđaš. Još jedno ti želim reći – uzmi te milosti ne samo za sebe nego i za tvoje bližnje. To znači – ohrabri duše, koje susrećeš u povjerenju u Moje beskrajno milosrđe. Kako mnogo ljubim duše koje se potpuno pouzdaju u Mene – za njih Ja činim sve”.
Bog nam je preko ove velike svetice sve rekao, a ostatak je na nama.