Najljepši jezik nije onaj koji govoriš.
Najljepše djelo nije ono koje se čini.
Najljepša promjena nije ona koju se želi.
I, najljepša slika nije ona koju gledaš.
U jeziku, djelu, želji i slici skriveno je otajstvo.
U ovo proljetno vrijeme nudi nam se otkrivati to otajstvo.
U svakoj slici, djelu, želji i riječi otkrivati uskrsnu stvarnost.
Svaki, i najobičniji dan, traži jedan nadnaravni zahvat. Nitko ne može ustati u jutro i započeti novi dan, novo razdoblje života, ako ne prevlada nepravde i gorčine nakupljene prethodnih dana. Bez praštanja nema sutra, nema budućnosti. I to ne samo u odnosu na druge, nego i u odnosu na sebe. Ne možeš lako reći nekome – volim te, ako to nije tako. Kako možeš nekoga nazvati prijateljem, ako nije tako. Ne možeš biti čovjek iz navike, iz običaja, iz dosade. I onaj koji kaže da baš nije vjernik, voli čuti istinu. Onaj tko je izvaran i razočaran još više čezne za iskrenošću. Onaj tko kaže da ne može vjerovati baš je željan vjere. Kao onaj tko je smrtno žedan, njemu se čak i pričinja da vidi vodu. To je fatamorgana.
Fatamorgana je optička pojava zbog koje se pričinja kao da se u daljini vide predjeli i predmeti. Fatamorgana se često vidi u pustinjama i tropskim krajevima zbog ugrijanog zraka i prelamanja zraka svjetlosti. Izraz dolazi od talijanske riječi Fata Morgana, po vili Morgani, zloj čarobnici, za koju se vjerovalo da stvara ovu pojavu.
Zamislite čovjeka koji luta pustinjom i umire od žeđi.
I kad jednom konačno primijeti u daljini jezero okruženo drvećem, oazu, ne vjeruje svojim očima jer misli da je privid. I umire žedan.
Tako ima ljudi kojima je smisao na dohvat ruke, na dohvat srca, ali su toliko izvarani da ne vjeruju ni svome srcu.
Izabrani biblijski narod, dok je lutao pustinjom, izgubio je vjeru i zatrovao se nevjerom. Znak te nevjere su bile otrovne zmije. Mnogo naroda je stradalu od otrovnica pa su se požalili Mojsiju da nešto poduzme. Mojsije je napravio znak i podigao ga na stup. Svi koji su pogledali u taj znak – spasili su se. Mojsije je prorok koji je tako najavio Isusa. On je taj znak koji je uzdignut i uzvišen da ga svi vide i da povjeruju koji hoće.
Zato je važno očistiti srce. Od sumnji, kao Toma, od nepovjerenja, kao Petar, od straha, nesigurnosti, proračunatosti kao Juda.
Prvi dar Uskrslog Isusa je mir. Mir vama.
Kad se pojavio među učenicima, u zatvorenom prostoru, prve su mu riječi bile: Mir vama. Ne dijeli nebo i zemlju, jedno je za svaki dan a drugo za stalno, za vječnost. Mir vama je najobičniji i najrašireniji pozdrav. Isusov pozdrav je s onoga svijeta, tako vječan, a tako naravan, svagdašnji, potreban. To je Uskrs, zahvat nadnaravnoga u običnom životu.
Osuđeni Isus je proslavljeni Krist. On suzdržano prilazi, dira nasu stvarnim životnim okolnostima, jasno blagoslivlja i potiče da zaključimo ono najbitnije: o skromnosti, o humanosti.
Gospodine samo reci riječ i ozdravit će duša moja.
Zima pa proljeće…Priroda nas uči promatranju i razmatranju svakodnevnice: Svaki problem i poteškoća u sebi nose vječnost. Tako u svakom križu imamo i svoje uskrsnuće…