Prije nekog vremena vozio sam se autobusom iz Zagreba u Split. Kako to obično biva tijekom dugog putovanja zaspao sam nekih sat vremena. Nakon što sam se razbudio i pogledao na sat opet mi se smračilo – ostalo su još dobra dva, tri sata do Splita. Pošto sam već odspavao svoje, tražio sam druge načine kako da si skratim vrijeme. U cijelom tom razmišljanju sjetio sam se da imam krunicu u torbi i da je nisam dugo molio, te je ovo bio pravi trenutak da je izmolim (znam, znam, trebao bih je češće moliti, a ne samo kad mi je dosadno, ali tješim se da je bolje ikad nego nikad). I tako odlučim da ću izmoliti krunicu.
Međutim, do mene je sjedio čovjek, slušao muziku, zapravo se ničim nije posebno isticao. U trenutku kad sam postao svjestan te spoznaje, bilo mi je jako neugodno izvaditi krunicu i moliti je prebirući po rukama, pa sam odlučio ostaviti krunicu u torbi i moliti je u sebi. Dok sam molio, toliko sam se licemjerno osjećao da me se ni sv. Petar ni bi posramio (sv. Petar se bar za život bojao kad je zatajio Isusa, a meni, najgore što se moglo dogoditi, je da dobijem krivi pogled od čovjeka do sebe).
Ovo je samo jedan banalan primjer, a ima ih mnogo. Koliko smo se puta samo zasramili prekrižiti dok bi jeli u društvu nepoznatih ljudi ili samo upozoriti nekoga koga znamo kad opsuje? Kad padamo na ovako naoko malim i nevažnim stvarima, ne želim ni pomišljati kako bi reagirali kad se nađemo u nekoj ozbiljnijoj situaciji. Na sreću, živimo u vremenu kad više ne moramo krvlju svjedočiti svoju vjeru, ali do čega nas je to dovelo? Kaže se da su neki sveci zazivali Boga da im pošalje neku nesreću ako bi im bilo dobro predugo, jer su smatrali da ih je Bog zaboravio. Toliko smo se opustili i postali mlaki da nam je neugodno iti spomenuti Božje ime naglas, a kamoli reći da smo vjernici, da idemo na misu, primamo sakramente – Bože sačuvaj. Čak se i slažem da se ne bi trebalo puno pričati, ni filozofskim rječnikom razbacivati o Bogu, jer kako kaže današnja Ivanova poslanica: „Tko veli: »Poznajem ga«, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine. A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja.„
Kako onda najbolje svjedočiti svoju vjeru? Primjerom. Primjeri privlače. Gore je napisano kako se to ne radi. Često se u nama budi otpor za svjedočenjem iako su sitnice u pitanju, ali pružiti primjer je najbolji način kako nekome svjedočiti svoju vjeru. I nije lako, ali treba biti hrabar i uporan. I da sve ovo ne bi bilo samo mrtvo slovo na papiru – postoje oni hrabri i upoznao sam neke od njih. Isplati ih se sresti, porazgovarati s njima, jer ćemo od njih dobiti snagu koja je nama prijeko potrebna kako bismo svjedočili drugima.